Life, death and life again.
"To the centre of the city where all roads meet, waiting for you.."
credits
Design: murderscene
Help: xoxo
|
U suprotnom smjeru.
nedjelja, 10.02.2013.
Što očekivati? Ima li smisla uopće nečemu se nadati? Uvijek iznova te nadanja ubiju u pojam i pitaš se koliko jadan moraš biti da se stalno nečemu nadaš? Nema smisla, više nema smisla. Mrtvilo duša razara. 'Lutkama sašij male haljine.' Kojim lutkama, kakve haljine, kojim sposobnostima? Nikakav tračak ljepote ne postoji među ovim bezdušnim gadovima od ljudi u ovoj smjeloj rečenici. Možeš se truditi nekom uljepšati dan, al nikoga ne boli za to što činiš i nikada ništa nećeš dobiti zauzvrat. Lagali bismo kad bismo rekli da nismo materijalisti koji žele ponekad i nešto zauzvrat. U nama se bore duhovna i materijalna strana čovjeka i sve dok ne umremo prevladavat će materijalno, na žalost, ali sve dok budemo imali potrebu zadovoljavati vlastito tijelo, nestajat' će hrane za dušu. Jer nedokučiva je. Sfere u kojima se nalazimo uništavaju naše šanse. Ne postoji ništa čime bi mogli iskupiti ova trula, grešna, hedonistička tijela. Uspjeh je gornja granica i nema dalje i nema višlje, on je zadnja stepenica našeg samotnog života koji vreba iz svakog kuta paučinom zatvorenog, pomračenog uma. Sjenke strahova, budućnost ispletena nitima ratova, potreba slikovitosti i viđenja, zatvara oči za vječnost. Zatvara poglede za neke druge živote, za naše iskupljenje, za sve ono što će nam zauvijek ostati nedokučivo. Oči više nisu ogledala duše jer duše su nestale, zgadili smo im se. Ostaju nam okovi, stvoreni silinom naših grijeha.
Potreba za zadovoljstvom pružila je ruku, krvavu ruku mučeništva.
| 13:55 |
Komentari (3) |
On/Off |
Print |
# |
I nakon svega, epitaf..
četvrtak, 07.02.2013.
Prostranstva, daleka prostranstva prividne slobode nestajala su zajedno sa snovima prošle osobe. Iščezavala je vedrina njezinih crta lica, ikona optimizma, pobornica ditiramba. Dugo se čini da sve stoji dok putuje sa prekomjernom količinom nepotrebnih informacija. Hrpice sreće javljaju se mjesečno, povremeno i kao su to odstupanja od prosjeka zbog kojih bi trebala biti sretna i zahvalna suncu što sja, a ne grije. Zima je uvijek glavno ubilačko razdoblje za polete energije. Ni sanjarenje više nema svoju moć, niti je moguće u prethodnim količinama. Surova, realna stvarnost postavila je svoje okove na njezine kosti lomeći ih svakim njihovim pokušajem probijanja dajući na znanje da je to ono s čime se mora pomiriti jer je za nju predviđeno. Dalje od toga nema. Nije moguće pronaći zraka u takvoj bezdušnoj sferi čovjekova postojanja. Gušenje kao refleksna reakcija prisutno je na slikama njezina fiktivnog osmijeha. U zagrljaju okova. I prihvati taj zagrljaj kao nešto njoj namijenjeno i lijepo i pusti to da je ubije.. Polagano.
Svrha postojanja, svi snovi, želje, motivi iščezavaju pri prvom podizanju pospanih, umornih vjeđa i suočavanju zjenica sa svjetlošću, i tada sivilo zlobne ljudske prašine oboja pejzaž.. I ugledaš napokon krajnji rub spektra.
Uzdahneš.
Shvatiš.
Ostavljen je samo epitaf..
| 22:17 |
Komentari (1) |
On/Off |
Print |
# |
|
