Life, death and life again.
"To the centre of the city where all roads meet, waiting for you.."
credits
Design: murderscene
Help: xoxo
|
Ako ikada ponestane vremena za pisanje, potražite mom životu smisao.
srijeda, 09.01.2013.
Ništa posebno me ne potiče. Žudim za ljetom. Neki osjećaj sjećanja ili nostalgije koja me tjera da zamišljam ljetne večeri. Maštam i kreiram neke nove događaje kojih nema, a i ako će postojati jako su daleko. Tek je sredina zime, zamagljeni prozori stoje kao stupovi i rešetke koje me dijele od pejsaža, ljetnog krajolika jer nema snijega ove zime. Ono što je bilo, bilo je, nije se udostojio pasti niti za Božić. Već se skuplja par godina bez bijelog Božića. Ni taj motiv da potakne ono nešto za ljepotu blagdana. Praznici su gotovi, sada opet svako jutro ranom zorom put škole. Fakultet je daleko, sve se tako blizu čini. Nije to do učenja, to je do promjene. Jedno te isto mjesto. Kažu ljudi da se žele negdje vratiti gdje su živjeli prije, nešto ih veže za to mjesto, posebne osjećaje gaje prema tom dijelu zemlje, a meni baš ništa ne znači moje prebivalište. Stalno je prisutan osjećaj da sam tu kao posjetitelj na kratko razdoblje i time se tješim jer ne razumijem one koji su od svog rođenja u istoj kući. Možda ljudi nemaju prilike, no ja si to ne želim zamišljati. Velika je to kazna za nekoga, ostati na istom mjestu čitav svoj život i govoriti kako si zadovoljan. Normalno da jesi kada ni ne znaš za bolje. Pričaju ljudi o ljudima iz ulice, a ja ljude ne poznajem. Poneki nas i posjete, dođu na popodnevnu kavu, a ja prvi put čujem njihova imena. Nije me briga jednostavno, ti ljudi kao da su neki divlji ljudi za mene. Živim u svijetu u kojem postoje samo likovi, oni iz knjiga i oni su kriteriji za moje bliže društvo koje onda mogu pronaći samo tu, u knjigama. Koliko se sreće javi kada se poistovjetim sa nekim likom, pa mi postane drag, a kolika tuge dolazi kada sam na posljednjoj stranici romana. Čarobne su te knjige i životi tih autora, oni imaju blago, oni imaju više života. Živeći jedan, a stvarajući drugi prolaze kroz sfere sreće. Željela bih dostići tu razinu duha, željela bih stvoriti nešto kompletno, a ne same skice nečega što ne uspije doći ni do sredine, a već unaprijed zna da nema kraj, nema nastavak, neće nikada postati cjelina. Ne ide to tako brzo kada si zatrpan obavezama koje jedva stigneš odraditi i tu i tamo popiti koju šalicu kave dok bježiš u predah, umjetni raj poezije i proze koji te vode na neke nove staze, koje te tjeraju da osjetiš svaku kap kiše na oknu prozora i svaki pokret krila malene ptice koja se smrzava jer nije selica, koju je život također kaznio na samo jedno mjesto prebivališta u svakom božjem godišnjem dobu. Mijenja se, sve se mijenja, tako neprimjetno i poslije dugo dugo vremena opazimo tu promjenu, ali samo time što napokon zastanemo i pogledamo unazad. Imam osjećaj da samo idem, idem , idem, žurim i ne osvrćem se. Čak i kada se poželim nečega sjetiti, ne mogu. Svakim mojim novim korakom prethodni se briše, nestaje, iščezava u beskraj koji postaje nedokučiv, intelektualnim sjećanjem nedohvatljiv. Dok neke sitnice ostaju doista zarezane u sliku života. Kao one male crvene gumene bombone koje bi se prodavale na štandovima za vrijeme kirvaja u selu, koja bi to radost bila kada bi mama kupila te bombone, male ušećerene jagode. Ni njih sada više nema, zamijenile su ih gliste, coca-colice i ostalo urbano smeće kojim se trujemo. Ne volim jesti gumene bombone. Čitajući danas gospođu Bovary zamišljala sam taj svijet prije, no i dalje me moja mašta vukla na ljeto. Opsesija vrućeg ljetnog zraka obavijala se oko mene i vukla mi koncentraciju na neka udaljena mjesta, brda, planinske krajeve u koje bi mogla pobjeći od jake vrućine kada bi dosegla vrhunac. Znam zašto me to toliko sad vuče, moj duh traži izlaz, javlja da mu je previše ovih stresnih trenutaka i obaveza, želi pobjeći jednakom željom kao i moje tijelo. Čežnja za onim trenutcima kada sam mogla trčati uz vjetar bez ijedne brige na ovom svijetu, doduše, možda s jednom jer moja paranoja nikada ne nestaje. I tako ostavim štivo za neke bolje dane i skrijem se u kutak gdje je sve zeleno i lagano i lijepo i bezbrižno i ...
| 23:13 |
Komentari (1) |
On/Off |
Print |
# |
|
