Life, death and life again.
"To the centre of the city where all roads meet, waiting for you.."
credits
Design: murderscene
Help: xoxo
|
Give your mind a break.
utorak, 04.06.2013.
Budimo zahvalni na očima jer gotovo sve počinje pogledom. Pogledom u nebo, prirodu, ljude; pogledom u neke druge oči. I onda taj pogled oslikava um čineći ga albumom fotografija života. Koliko tih fotografija ostaje zauvijek? Koliko ih blijedi?
Uspomene. Fascinantne stvari koje zapravo nisu stvari. Često se stapaju s maštanjima, pa kao da se to sve uopće nije niti dogodilo. Prevladava osjećaj nemoći jer je sve tako potisnuto i skriveno.
Život je tako sličan filmu, poput vrpce koja se bogati svakim novim danom. Slike iz naših pogleda se stapaju i spajaju u niz, i niz postaje film. Prikaz jednog dana. Vjerujem da ćemo jednom biti u mogućnosti pogledatu tu premijeru vlatitog postojanja. To bi bilo kao načelo zatvaranja jer tijekom vremena opažam da se stvari samo događaju same od sebe. I dogode se i ostave značaj, a ja samo hodam dalje uz poneko osvrtanje, ako su mi značile. A značaj isto vremenom slabi, gubi se u vrtlogu novih događanja i prijanja uz nešto drugo, ali nikada ne nestaje u potpunosti. Ipak je tu da da smisao i da nada opstane.
Došla sam do faze kada više nitko ne mora ništa reći, ja ne moram govoriti, sve može postati tišina jer je pogled dovoljan. Nije mi nikada bilo jasno kako se pogledom može govoriti, ali tada nije bilo dovoljno opreza. Pretvarajući se lagano u promatrača, čovjeku se počinje oslikavati bit. On uviđa granice, spoznaje emocije i spreman je odlučivati. Ponekad nas odluke odvedu na sasvim neočekivana mjesta i mi se povlačimo, padamo u ponor skrivajući se pred novim i nepoznatim. Treba se prepustiti, otkriti bit tog zapleta i naučiti. Gotovo je najvažnija stvar nešto naučiti jer kada dosegnemo granicu spoznaje, sve ostaje na nama. Tada nas mogu voditi samo emocije, ali sposobni smo predvidjeti ishod i više nikoga ne možemo kriviti doli sami sebe jer uz emocije smo vođeni i razumom. Ali, snaga 'zdravog' razuma ponekad nije dovoljna i radimo iste greške toliko puta. No, može li se nazvati greškom nešto što nas je činilo sretnima? Ne. Potištenost dolazi nakon toga i samo iz jednog razloga: jer je prestalo, jer smo nezasitni, jer je onda svaki drugi dan neusporediv sa onim u kojem se nešto lijepo dogodilo. I gledamo na taj jedan kao na odstupanja od prosjeka nadajući se reprizi osjećaja.
Svakim danom koji se oduži padamo dublje ne znajući iskoristiti ono ponuđeno i usmjeriti pažnju na druge detalje života, a onda se repriza dogodi i eto nas opet, sretni smo i nasmiješeni, bilježimo dan koji će se provlačiti mislima kroz sve one dosadne i prosječne dane pred nama. I tako u krug. Krug nema kraja, vrijeme nema kraja, pogled nema kraja. Beskonačni su, ne stignemo ih obuhvatiti, a trudimo se kao da je u tome stvar.
Sljedeća na redu su uvjerenja kako smo umorni od života pa se gušimo u porocima različitih vrsta koje smatramo hedonizmom na koji imamo pravo, a sve je to jedno veliko ništa. U čemu je zapravo istinska sreća?
Svatko ima individualni primjer za nju jer gledamo kroz različite okvire uma i nitko ne može vidjeti kroz tvoj, ali možeš im ga predočiti. Tek tada, u dijeljenju doživljaja, na red dolaze riječi. Potrudi se izabrati one lijepe. Jer, važne su osobe i važni su ljudi koliko god nam se ponekada činili tako dalekima.
Svaki dan promatram tužne konture lica prolaznika, poneda i lica u ogledalu. Koliko god toga znam, nikada neće biti dovoljno za vječno zadovoljstvo jer krug se širi i puni novim događajima, a za mnoge nismo spremni. Dišemo sad i tu pa što donese novi dan. A donijet će ono za što mu se otvorimo, pružimo ruke i zakoračimo u novu avanturu.
Biti otvoren za nove poglede, potaknuti nekoga na osmijeh, učiniti ga sretnim, potražiti skrivene tajne prirode i izgubiti se u njezinoj savršenosti.. Sam ili u društvu 'bitnih'.. Gotovo ništa pretjerano veliko osim toga više nije niti važno.
| 13:14 |
Komentari (3) |
On/Off |
Print |
# |
|
