Život je lijep!
ODA ŽIVOTU
Narančasto sunce na leđima nosim
s novim jutrom na sastanak hodim,
pijući hladnu rosu stopalima bosim
na uzdi kratkoj sivi oblak vodim.
Čovjeku i nebu, zemlji i moru se klanjam,
s kamenom šutim, s pticama pjevam.
Daljine, planine modre, putove plave
i sve u nježnim, plavim bojama sanjam.
Sa zvijezdama u raspletenoj kosi
punoga srca ljuljam u naručju dijete
i moje zaštitničke ruke dok ga grle
s obzora oluje uzalud mu prijete.
Rukom haljine svoje šijem od tratinčica,
od rujnog jesenjeg lišća i kristala inja.
Vjetrom raspirujem radosti sitnu iskru
kao tiha vječna vatra da u meni tinja.
Putujem sa svjetlom, noću ljubim i snivam,
rasplićem magle, snjegove dahom topim,
žuđenu kišu u vrijedne dlanove skupljam
i s drvećem rastem, sve većom bivam.
Ne plaši mene život šapatom noćnih sjena,
kolebljivošću rijeka ni snagom groma,
i kuda god da pođem jedan dio sebe
ostavljam u toplini majčinog mi doma.
25.06.2008. u 09:06 sati | 20 Komentara | Print | Link | Na vrh
