Naša kolektivna krivnja
Ovaj post pišem potaknuta postom blogerice Moj izgubljeni svijet pod naslovom Suicidally koji je na žalost ostao glas vapijućeg u pustinji.
Taj okrutno istinit post, vjerojatno u želji urednika da se naslovnica ne pretvori u crnu kroniku, nije tamo završio jer ne nudi priče iz egzotičnih krajeva, pripremanje svakodnevne hrane ili viđenje Big Brothera. Tema posta je ona mračna strana života i jedanaest samoubojstava mladih građana Lijepe naše u posljednjih šest mjeseci i ovo je još jedan pokušaj da krik te blogerice oživi naša kratkotrajna pamćenja i probudi nas iz ravnodušnosti.
U potpunosti potpisujem sve njene navode i dodajem da na svojoj savjesti nosimo pečat kolektivne krivnje ma koliko ovaj izraz u današnje vrijeme nije u modi i nema pravno uporište. Poznate su ubojice Anđele, Kristine i Frane, ali ovih jedanaest smrti naš su zajednički počinjen zločin.
Pod snažnim dojmom navedenog posta napisala sam pjesmu.
Poželim je ispisanu na bijelom papiru kao letak bacati iz aviona ne bi li nekim čudom bar jedan primjerak u pravom trenutku dospio u ruke mladom očajniku i zaustavio njegovu ruku koja je već krenula da sebi oduzme zivot.
Poželim da se ova ili neka slična pjesma nađe u čitankama kao obavezna lektira. Pročitana pred tisućama djece i ponovljena mnogo puta, možda bi im prenijela poruku i ostavila nekakav trag optimizma u njihovim osjetljivim dušama. Poželim da se uči na satovima vjeronauka kao molitva jer život je kažu, od boga dar.
Mladost je najbolnije razdoblje života i prijete joj neiskustvo, brojna pitanja bez odgovora i samoća usred mnoštva.
Ja još staromodno vjerujem u snagu iskrene rijeci i mislim da je makar nekima od tih mladih ljudi upravo ona nedostajala.
Za njih je svaka riječ žaljenja došla prekasno kao mrtvo sjeme posađeno na grobnu ploču od hladnog mramora i nikad neće dati ploda,ali nije kasno da se posvetimo živima i pred nama je mnogo posla.
Netko je rekao: Ako u zavjetrinu uneseš samo jedan cvijet, spasio si čovječanstvo.
Ako bi ova pjesma sačuvala samo jedan život, moj bi osjećaj bio isti, a smisao i svrha pjesme ispunjeni.
ŽIVOT JE DAR
Ja znam da rane nisu vječne
Svjedoče o tom ožiljci moji
I ne prihvaćam model ružni
Haljine što sudba mi skroji.
Nad bezdanom prkoseć vjetru
S osloncem u sebi čvrsto stojim
I ne plaše me drhtave sjene
Jer svoj put ja vedrinom bojim.
I kad me život nemilo bije,
Udara kao bijesni grom,
Vrtlogu crnih, zlokobnih misli
Odupirem se snagom svom.
U tišini sobe plakati ću tiho,
Al' na sebe ruku ja dignuti neću,
Bol ću izreci majci il’ prijatelju svom
Jer u vječnoj mijeni sunca se kreću.
Negdje na mene čekaju mirne vode
I široka njiva plodonosnog sutra
I tko bi poželio umrijeti sada
A ljepotu novog ne vidjeti jutra.
26.03.2008. u 20:01 sati | 25 Komentara | Print | Link | Na vrh
Pozdrav proljeću
DOZVOLITE
Dozvolite da mogu biti zanesena
i ne primijetiti da ste tu, u sobi,
jer neko čudno čuvstvo me plăvi,
toplinom tijelo svo mi robi.
Dozvolite da mogu biti zanesena
i ne odazvati se, a zvali ste me glasno,
dok slušam glazbu što svira u meni
ni ime svoje ne čujem jasno.
Dozvolite da mogu biti zanesena
i ne vidjeti vas očima punim sreće
jer usporedo s vama u susret mi ide
korakom žustrim jos jedno proljeće.
21.03.2008. u 00:03 sati | 21 Komentara | Print | Link | Na vrh
Plavi zagrebački sumrak
Tokom jednomjesecnog boravka u Zagrebu zbog obiteljskih obaveza uspjela sam tek jednom nakratko prosetati Jarunom. A i to je nesto...
18.03.2008. u 00:03 sati | 8 Komentara | Print | Link | Na vrh
Kristian
Ovo je Kristian, moj unuk rodjen 12.2.2008.
Rasti zdrav i sretan i postani ČOVJEK, Kristiane!
14.03.2008. u 14:49 sati | 20 Komentara | Print | Link | Na vrh
Čestitka za 8.mart
ŽENA
I kao dijete umiljato
ŽENA sam i znam
da čudna moć mi je data.
Na sebe uzimam Evin grijeh
jer ja sam tama,
svjetlost, tuga i smijeh.
Svoja sam, al' tek u ljubavi
ja sam cijela
(i sto bi svijet bez moga dijela),
i kao djevojka zanosna
ŽENA sam
i kao majka ponosna
i kad u krilu držim ruke
prebiruć uspomene drage i tužne
(zapravo staračke pjege brojim)
i nikom ne bih dala
sve svoje radosti, boli, zanose i muke
jer ŽENA sam
i smrti se ne bojim.
08.03.2008. u 00:01 sati | 8 Komentara | Print | Link | Na vrh
Veliki Improvizator
Svi smo mi ljudi svatko na svoj nacin talentirani i kreativni.
Ponekad razmisljam kako sam mozda pretencizno govoreci talentirana na vise podrucja, ali uspjesna zapravo ni u cemu.
Mozda je uzrok u tome da nisam te bogom dane odlike razvijala prvenstveno zbog vlastite neodlucnosti i nepostojanja zelje za uspjehom, a onda i zbog neprepoznavanja talenta i izostanka poticanja okoline sto nije nikakvo cudo u uvjetima u kojima sam zivjela i vremenu moga odrastanja.
U vrijeme kad sam postala financijski samostalna i ono sto bi se reklo svoga tijela gospodar, uz posao mnogo je vaznije bilo drustvo, ples, ljubav...
I tako su talenti ostali samo sirovi talenti, poneki cak i potpuno zakrzljali.
Neki bi rekli da nikad nije kasno. Ali kasno je, za stosta je kasno!
Prekasno je za baviti se gimnastikom, plivanjem ili rukometom..., a bila sam u tome dobra.
U zivotu sam skrojila i sasila nekoliko lijepih komada odjece koje sam sa zadovoljstvom nosila i dobila pregrst komplimenata, ali modni kreator nisam postala, cak ni skromna krojacica.
Oduvijek sam znala slusati i na neki nacin ulijevala ljudima povjerenje pa su mi se ispovijedali i povjeravali svoje tajne cak i nakon vrlo kratkih poznanstava. Razumijevanje i suosjecanje s tudjim problemima nije me odvelo u psihologe, psihijatre ili socijalne radnike.
Govorili su da dobro pisem. Nisam novinar, a pjesme koje ponekad pisem nisam objavila cak ni u nekakvoj zajednickoj zbirci.
Volim fotografirati, kazu da imam oko za detalje i za kompoziciju, ali nemam nikakvih tehnickih znanja o fotografiji i njihovoj kompjutorskoj obradi, tek se zalomi da "ubodem" dobru fotografiju.
Od suhog cvijeca pravim lijepe aranzmane, a od skoljaka figure i okvire za slike, ali to zapravo nije umjetnost jednako kao sto ni ja nisam umjetnik.
.Dakle, sebe bih nazvala Velikim Improvizatorom.
U prilog tome ide i to da sam i s nedovoljnim znanjem engleskog jezika (nisam profesorica), prevela pjesmu nepoznatog autora Legenda o pjescanom dolaru (vrsta morske zvijezde) koja je zajedno s fotografijama objavljena u magazinu More,a usput budi receno skromni ugovoreni honorar nisu mi nikad ni platili.
Taj prijevod mi je prirastao srcu kao nesto najdraze sto sam u zivotu napravila.
Objavila sam ga na jednom starom nezapazenom blogu, a kako mislim da je zaista steta to ne procitati, pjesmu objavljujem ponovo.
LEGENDA O PJESCANOM DOLARU
Rodjenje i smrt Isusovu
Uz skoljku vezuje legendu krasnu,
O pjescanom dolaru kroz ovu pricu
Steci ces i ti sliku jasnu.
Samo ako pazljivo gledas
Od cavala cetiri rupe
I od rimskog koplja petu
Vidjet’ ces lako i bez lupe.
Uskrsnji ljiljan je s jedne strane
Na skoljci kao zvijezda u sredini
I mislis: Druga je strana ista,
A samo izdaleka tako se cini.
Pogledaj u cvijet bozicnjaka
Koji je utisnut na drugoj strani,
Podsjetnik na rodjendan Njegov
Sto svaki nas Bozic radoscu hrani.
Slomis li skoljku po sredini
Dozivjet’ ces jos nesto bolje:
Pet golubica bijelih unutra ceka
Na objavu Mira I Dobre volje.
Ovo je mali, jednostavni simbol
Isusove zrtve za sve nas,
U slavu Evandjelja Svetog
U neprolaznoj vjeri nas je spas.
Autor nepoznat
S engleskog prevela MORSKA ZVIJEZDA
Sva prava zasticena
03.03.2008. u 00:47 sati | 5 Komentara | Print | Link | Na vrh
