Angelusove propovijedi

PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
Godina A

Ovo nekoliko redaka iz Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima izvrstan je uvod u današnje evanđelje koje nam donosi Isusovu prispodobu (parabolu) o sijaču.
''Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada.'' Pavao, kao da time poručuje kako se čovječanstvo, kao u porođajnim bolima, propinje kako bi doseglo smisao i način kako svoj život urediti da bude sretno.
Svako ljudsko biće i svako stvorenje želi biti sretno. Samo što su ponuđeni putevi vrlo različiti i k tome još kontradiktorni.
Napose je to teško mladim ljudima koji, doduše, u sebi nose istinsku težnju i želju da dosegnu sreću, ali su zbunjeni jer je ponuda, doduše, vrlo bogata, ali su plodovi obično vidljivi kada je već kasno ili gotovo prekasno. Konačno, kako otkriti da je netko stvarno sretan?
Uspješni i bogati oduvijek su bili vrlo popularni, jer su predmet ljudske znatiželje. Kao da postoji neutaživa glad za informacijama o onima za koje se smatra da su uspjeli u životu.
Možemo se s pravom pitati tko su ti koji su uspjeli u životu? Jesu li to bogati, slavni, popularni poput; sportaša, glumaca, znanstvenika? Mlad i neiskusan će odmah odgovoriti potvrdno jer misli da su oni samim time odmah i sretni. No, je li baš tako? Zašto su onda upravo slavni tako često ovisni o raznim opijatima? Zašto se upravo takvima brakovi ruše jedan za drugim? Konačno, zar nisu mnogi od njih pokušali samoubojstvo, a neki ga i izvršili? To ne znači da svega toga nema i kod onih siromašnijih, običnih i manje poznatih ljudi, pa ipak nikako se ne može kazati da je netko uspio u životu ako je u sebi nesretan i nezadovoljan.
Uzmemo li u ruke neku povijest ljudske misli ili filozofije, iznenaditi ćemo se koliko puteva, koliko filozofskih pravaca ima kad je u pitanju temeljna ljudska težnja – biti sretan. Dok neki preporučuju krajnju suzdržljivost ili asketizam, drugi propovijedaju krajnje razuzdani hedonizam. Razlike nalazimo i u različitim putevima duhovnosti koja se ukorijenila u samom kršćanstvu. Dok s jedne strane imamo isposnike, pustinjake i svake vrste trapitelja vlastitog tijela, s druge strane nudi nam se ''nasmiješeno kršćanstvo'' franjevačke duhovnosti do one ''šansonjerske'' za koju možemo s pravom kazati da je u pravom smislu površni pristup kršćanskom životu. Stoga apostol kaže da: ''I mi, koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela'' (Rim 8, 23a).
Otkupljenje tijela dolazi po posinstvu ili pripadnosti Kraljevstvu nebeskom. Upravo o tome nam govori današnje evanđelje koje je zapisao Matej.
Isus je volio prispodobe. Prispodoba je svojevrsna igra sa slušateljstvom, jer se kroz prispodobu iznosi vrhunska mudrost na tako jednostavan način da mnogi nisu spremni povjerovati jer očekuju poruku upakiranu u mudre fraze koje mogu dokučiti tek učeni. Stoga Isus citira pororoka Izaiju koji proriče: ''Slušat ćete, slušati – i ne ćete razumjeti. Gledat ćete, gledati – i ne ćete vidjeti!'' A svojim učenicima poručuje: ''A blago vašim očima, što vide i ušima što slušaju.'' Jer Isusovi učenici imaju posebnu predispoziciju za razumijevanje poruke o Kraljevstvu nebeskom; oni su prostodušni ribari koji svojem Učitelju vjeruju ono što on govori. Stoga im on još i zasebno tumači Prispodobu o sijaču, da ne bude nikakve zabune. Da njegovi ne lutaju, nego da imaju pristup vječnom životu.
Onima kojima je mudrost Božja prejednostavna, predstoji dug i mukotrpan, a često i uzaludan put da otkriju tajnu vječnog života. Jer tajna vječnog života ili Kraljevstva nebeskog ne sastoji se u znanju nego u posjedovanju. U posjedovanju sreće koja ima okus vječnosti, jer se sastoji u spoznaji da sve ima svoj smisao. Pa tako i sva naša trpljenja, suze i patnje koje u životnoj liturgiji euharistije postaju prikazni darovi koje po Sinu prikazujemo Ocu nebeskom kao zalog spasenja. Amen.

Molitva vjernika

Pomolimo se Ocu nebeskome za svoje potrebe, potrebe bližnjih i za cijeli svijet.

1. Za nas danas okupljene oko stola Gospodnjega, da postanemo prava Kristova Crkva u malom. Da Duh Gospodina našega ispuni naša srca kako bismo slušali nebeskog Učitelja i išli kroz život putem koji nam je on pokazao. – Molimo te.
2. Daj nam duha poslušnosti, da ni jedna riječ spasenja ne propadne nego urodi plodovima vjere. – Molimo te.
3. Papu, biskupe, svećenike ispuni duhom revnosti u naviještanju Kraljevstva nebeskog. – Molimo te.
4. Sve one koji te traže, koji traže smisao života, obdari spoznajom istine i bogatstvom vjere. – Molimo te.
5. Za naše obitelji, da snagu u rješavanju životnih teškoća nalaze u zajedničkoj molitvi. – Molimo te.
6. Za mlade vjernike da se naviknu slušati tvoju mudrost koja se nalazi u bogatstvu jednostavnosti tvoje božanske Riječi. - Molimo te.
7. Za naše pokojne, da im pokažeš put u prostranstva svjetlosti i mira. – Molimo te.

Primi, Gospodine, ove naše molitve i dodaj ono što neznamo ili se ne usuđujemo moliti. Daj da budemo plodno tlo koje će prihvatiti sjeme tvoje Riječi i donjeti obilno plodova vjere. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Vjerujem da su mnogi od vas barem jednputa u životu bili na nekoj izložbi ili sajmu cvijeća. Izlagači se trude da za takvu priliku naprave zanimljive i bogate aranžmane. Mašta, prekrasni cvjetovi i bogatstvo boja, sve je to upregnuto u samo jedan cilj: zadiviti i biti najbolji. Pa ipak, sva ta ljepota boja, mašte i umijeća nikada neće doseći nepatvorenu ljepotu nekog cvijeta koji je svoje stanište našao među velebnim stijenama neke planinske litice. Ukorjenjen duboko u raspuklini stijene, sav okružen kamenom cvate neponovljivom ljepotom i čistoćom oblika, kakvu može stvoriti samo jedinstven i neponovljiv genij prorode. Sva njegova ljepota sastoji se od jednostavnosti i radosti življenja..
Čitajući današnja liturgijska čitanja, koja svojom porukom čine jedinstvenu cjelinu, odmah možemo osjetiti nadnaravnu ljepotu u biblijskoj spoznaji jednostavnosti, krotkosti i neznatnosti koja raste iz stijene Gospodnje. Koja se napaja snagom iz raspukline te stijene koja joj je zaštita snaga i na kojoj se ističe svom svojom ljepotom.
Mudrijaši i umnici ovoga svijeta, koji žive po tijelu, nemaju pristupa u svijet Duha Božjega koji je domena jednostavnih, priprostih, iskrenih… Jer ovi prvi već su primili svoju plaču.
Gospodin poručuje svojima: '' Dođite k meni, svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe i učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim.'' ( Mt 11, 28 – 29).
Kao što u vrijeme ljetnih vručina tijelo traži osvježenje u hladovini bistrih potoka ili pod krošnjom kakvog stabla, tako i duša iskrenog vjernika čezne za povjetarcima onostranog koji dolaze od Duha Božjega ako je u nama.
Da bismo Duhu dali prostora kako bi postao gost naše duše, trebamo u jednostavnosti i iskrenosti oprati svoje srce. Prostrti prostirku poniznosti da uniđe Kralj slave koji ''pravičan i pobjednosan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu'' ( Zah 9, 9).
Tada će pravednik klicati s psalmistom: '' Slavit ću te, o Bože, kralju moj, ime ću tvoje blagosljivljati uvijek i dovijeka. Svaki ću dan tebe slaviti…'' ( Ps 145 1 – 2)

Molitva vjernika

Krist nam je objavio milosrdnog Oca koji je na nebesima. Njemu koji je sama nježnost i ljubav iznesimo svoje molitve.

1. Za Crkvu Kristovu, da u poniznosti i jednostavnosti slijedi svoga Učitelja.
2. Za papu, biskupe i svećenike, da budu otvoreni Duhu Kristovu i da ga slijede. – Molimo te.
3. Za mlade vjernike, da ih oduševi Duh Kristov i da ga nasljeduju. – Molimo te.
4. Za našu župnu zajednicu, da među nama vlada ozračje jednostavnosti, međusobne ljubavi i međusobnog pomaganja. – Molimo te.
5. Za sve koji u Crkvi vrše djela milosrđa, da osjete milosne darove kako bi bili ustrajni u dobrotvornom radu. – Molimo te.
6. Za bolesne i one koji trpe, da im se smiluješ i olakšaš njihove patnje. Molimo te.
7. Za naše pokojne, da ih uvedeš u prostranstva svjetlosti i mira – Molimo te.

Primi, molimo Gospodine, ove naše smjerne molitve koje ti upućujemo po Kristu Gospodinu našem. Amen.

1.čitanje: 2 Kr 4, 8-11, 14-16a
Pripjevni psalam: 89 (88), 23. 16-17. 18-19
2.čitanje: Rim 6, 3-4. 8-11
Evanđelje: Mt 10, 37-42

Tko izgubi svoj život, naći će ga.
U toj kratkoj misli sažeta je sva mudrost vjere. Isus u današnjem evanđelju to kaže ovako: ''Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga''.
Volio bih da sam u krivu, ali nažalost je činjenica kako većina mladih ljudi na pragu života ne zna koje zvanje izabrati. Dijelom je tu kriv sam školski sustav, što znaći da većina učenika ne zna hoće li se uspjeti upisati na željeni fakultet ili školu, dok neki jednostavno ne znaju što bi htjeli, jer ono o čemu maštaju izgleda im nedostižno, a sve ostalo je banalno i dosadno.
A što bi to, uz neke iznimke, mladi ljudi najviše željeni? Od pamtivijeka odgovor je isti. Da budu bogati i slavni! Nije toliko bitno na koji način, samo da nije prezahtjevno. Uspjeti u životu za njih znači imati veliku plaću, tako da si mogu puno toga priuštiti. Zatim, to je ujedno put kako se najlakše ili jedino može u visoko društvo. Biti netko! Tako razmišljaju ''ljudi ovoga svijeta'', kako za njih kaže Evanđelje, Ivan apostol, zapravo, sav Isusov nauk prožet je mudrošću koja jasno razlučuje ''sinove ovoga svijeta'' od ''sinova Božjih'' ili ''sinova svjetlosti''. Ovi prvi imaju ''svoju mudrost'' koja je utilitarna, ne poznaje Boga i put koji vodi k Bogu. Slijede koristoljubive orjentire koje ne treba otkrivati, jer su vidljivi na svakom mjestu, u svakoj ustanovi.... Put koji vodi u otajstveni život s Bogom, naprotiv, treba otkriti.
To je jednostavna životna mudrost koja za ''sinove ovoga svijeta'' izgleda kao ludost., jer govori o odricanju, skromnosti... jer slijedi neke zakonistosti kojima nije cilj biti bogat, slavan... Premda i slava, pa i bogatstvo trče za njima. Nekima su čak i balast kojega se teško oslobađaju. Jer oni imaju unutarnje bogatstvo koje ih ispunja, jer piju ne studencu ''žive vode'' od koje se više ne žeđa – ne žudi.
Istinski, pravi život je ispunjenje svih naših plemenitih težnji, dok je život koji daje ovaj svijet praznina, a na koncu života i prijevara.
Tako je poruka današnje Božje riječi nedvosmisleno jasna; dozvoliti da se izgubi, zaboravi život koji smo ''isplanirali'' bez Boga. Potražiti životni put kojim se ide s Bogom prema punini života i sreće.
Tko će to uputiti mlade ljude kako svako zvanje, neovisno o njegovoj atraktivnosti, može čovjeka ispuniti i učiniti sretnim ako rad prihvate kao sredstvo koje nas oplemenjuje.? Sigurno ne one osobe koje već svojom vanjštinom žele pokazati društvenu ili crkvenu ljestvicu na kojoj se nalaze.
Kako nam lijepo pojašnjava sv. Pavao u odlomku današnje poslanice Rimljanima, kako smo krštenjem ukopani u smrt Kristovu da bismo izronjeni iz krsne vode uskrnuli na novi život koji s prijašnjim više nema nikakve veze.
Posebno to vrijedi za duhovne osobe koje bi umjesto sjaja statusnog znakovlja trebali zasjati, poput sinova i kćeri svjetlosti, sjajem skromnosti i jednostavnosti, sjaj, koji ovaj svijet niti poznaje niti cijeni. Amen.

Molitva vjernika

Gospodin Isus poziva nas punini života. Pokazuje nam put koji vodi k Ocu. Put koji je ispunjenje svih naših skrivenih težnji za srećom.
Uputimo mu, stoga, svoje molitve da nas vodi tim putem, kako bismo i mi sami bili putokaz svojoj braći i sestrama.

1. Rasvijetli put Crkve da bude vidljiv svima koji traže puninu života. – Molimo te.
2. Službenike Crkve nadahnjuj poniznošću i jednostavnošću, da svjedoče ono što propovijedaju. – Molimo te.
3. Nadahnjuj nas duhom služenja kako bismo postali tvoja omiljena svojina. – Molimo te.
4. Oslobodi nas , Gospodine, duha ovoga svijeta, da se ne uznosimo nad druge; duha bahatosti i umišljenosti. – Molimo te.
5. Pomozi našim mladima da se odvaže krenuti u život putem koji ti pratiš i blagosljivlješ. – Molimo te.
6. Svima koji trpe udijeli duha jakosti da mogu nositi svoje životne križeve patnje. – Molimo te.
7. Našim pokojnima daruj dioništvo u prostranstvima tvoga nebeskog kraljevstva. – Molimo te.

Svemogući, vječni Bože, primi ove naše molitve. Oslobodi nas napasti da nas zaslijepi varljivi sjaj ovoga svijeta, već daj da hodimo putem koji vodi u vjećnu sreću. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Crkva slavi samo tri rođendana svoji uzvišenih uzora: rođendan Isusov, Marijin i Ivana Krstitelja.
Ivan, zvan Krstitelj, u svemu je bio izuzetna osoba. Njegov život je doslovno bio ne-običan.
Zapelo je već pri izboru imena. Kod mnogih starih kultura i naroda, pa tako i kod Izraelaca, ime određuje osobu, stoga nije rijetkost da su biblijska imena nekih značajnih osoba promijenjena: Abram u Abraham, Saraja u Sara, Jakov u Izrael, Šimun u Petar, Savao u Pavao…..
Po kojem ključu današnji roditelji biraju ime svome djetetu? Zaista postoje različiti kriteriji; ozbiljni i manje ozbiljni, duhovni i svjetovni. Svakako, više ne postoji svijest da bi ime na neki način definiralo osobu, pa ipak vjernici često daju ono ime djetetu čiji je nebeski zaštitnik što bliže djetetovom rođendanu ili ime nekoga iz obitelji. Često je to ime djeda ili bake. Postoje imena koja su trenutno u modi; Dominik, Marko, Katarina,, Ivana…. Roditelji, kojima vjera ne predstavlja u životu neku posebnu vrijednost, izabiru zvučna i pomodna imena, ovisno o kulturnoj razini i svijesti o tome da će to ime dijete nositi cijeli život. Tako postoji velika vjerojatnost da će mame, koje dobar dio dana provedu pred malim ekranima gledajući sentimentalne sapunice, svome djetetu dati ime iz njima najdraže serije.
Kada je Zaharija, otac Ivanov zatražio pločicu i na njoj napisao: Ivan mu je ime, svi su bili začuđeni, jer nitko iz obitelji nije nosio to ime. Ime Ivan ili hebrejski Johanan (Jehohanan) znači Bog je milostiv. Ivanovi roditelji nisu dugo imali djece, tako da je Ivan dijete njihove starosti, što je za roditelje znak posebne Božje milosti.
Ivan je bio Isusov rođak, stariji svega nekoliko mjeseci od Isusa. Kad je Marija došla k rođakinji Elizabeti, izvješćuje evanđelje, bila je u blagoslovljenom stanju i kad je Elizabeta ugledala Mariju dijete joj je zaigralo u utrobi. Riječ je o Ivanu, Ivanu Krstitelju, koji je krstio Isusa na rijeci Jordanu i tako zaradio drugo ime Krstitelj.
Ivan je bio dijete pustinje. Odrastao je u pustinji i hranio se pustinjskom hranom; divljim medom i skakavcima. Pustinja je mjesto posebne Božje prisutnosti. Pustinja je odgojila nebrojeno mnoštvo božjih ljudi, koji su se potpuno posvetili Bogu. Konačno, cijeli narod Izrael prošao je kroz pustinu da bi se pročistio za pripadnost Bogu.
Ivan je posljednji Božji čovjek i prorok Starog Zavjeta, koji je pripravljajući Isusu put stupio u Novi zavjet kao ''največi rođen od žene'', kako ga je nazvao Isus.
Njegova veličina bila je u potpunom predanju Bogu i pozivu koji mu je Gospodin povjerio. Naviještao je dolazak Spasitelja, Mesije.
Svoju skromnost očitovao je pred Isusom i narodom koji je hrlio na rijeku Jordan da ih krsti, na način da je odbio krstiti Isusa jer on nije dostojan niti odriješiti remenja na Isusovim sandalama, a kamoli da ga krsti.
Svijest da je mesijansko vrijeme tu i da se treba krstiti, očito je bila snažno izražena u narodu. Osoba pak Ivana Krstitelja toliko je bila ozarena pečatom poslanja da nitko nije postavljao pitanje kojim pravom on to čini.
Ivan je bio do srži svoga bića Božji poslanik. To je pokazao kada se pod cijenu smrti suprotstavio silniku Herodu braneći Božji zakon.
Ivan je onaj koji ispituje savjest onih koji u Crkvi vrše službu navjestitelja Božje riječi, kako bi bili neustrašivi pred silnicima ovoga svijeta ili još točnije; pred mentalitetom ovoga svijeta.
Mentalitet ovoga svijeta u svemu želi biti popustljiv, tolerantan, ali brzo postane krvoločna zvijer kada mu se netko suprotstavi ili kada mu se nešto uskrati. Tada traži osvetu, linč. Za ljude ''ovoga svijeta'' dobro je ono što koristi. Oni imaju svoje ciljeve i prioritete koji su u potpunoj suprotnosti s vječnim i neprolaznim Božjim zakonima. Onaj tko misli da će se dopasti ovome svijetu, a pri tome dosljedno opsluživati Božji zakon i živjeti po Božju; živi u zabludi.
Stoga bi svakom vjerniku, a posebno onima u crkvenim strukturama, lik Ivana Krstitelja trebao služiti kao svojevrsno otrježnjenje od slatkastog milozvučja ovoga svijeta, jer se iza tih kulisa skrivaju sebični interesi močnika koji nisu nikada, pa i nikada ne će dozvoliti diranje u njihove kumire samozadovoljstva i pohlepe.

Molitva vjernika

Kada je došla punina vremena, Bog poziva Ivana Krstitelja da pripravi put Gospodinu. Molimo Gospodina da nam uvijek šalje ljude slične Ivanu kako bi Crkva bez straha naviještala put spasenja.

1. Da tvoja Crkva naviješta spasenje riječju i djelima. – Molimo te.
2. Da se službenici tvoje Crkve nikada ne iznevjere proročkom pozivu na koji su pozvani. – Molimo te.
3. Da tvoji navjesitelji, Gospodine, ne uzdrhte pred silnicima ovoga svijeta. – Molimo te.
4. Da naša župska zajednica raste u vjeri i nadi. – Molimo te.
5. Daj nam duha radosti, da uza sve nedaće i zla u radosti i duhovnom predanju služimo tebi Gospodine. – Molimo te.
6. Naše mlade vjernike potiči na dobro i plemenitost. – Molimo te.
7. Pridruži našu pokojnu braću i sestre broju nebesnika koji te hvale i slave bez prestanka. – Molimo te.

Svemogući, vječni Bože, krijepi snagom svoga Duha Svetoga našu malaksalu volju i daj nam snage da te hvalimo i slavimo u vijeke vjekova. Amen.

Blagdan Tijelova zasigurno karakterizira tijelovska procesija, jer je blagdan i nastao kao želja Crkve da se na izvanjski način proslavi Isusova prisutnost među nama u otajstvu Kruha.
Tijelovska procesija nije bila iznimka jer Srednji vijek je volio procesije i hodočašća. Procesija ima jednu posebnu draž. Iako poznajemo svoj grad, mjesto ili selo, kad uđemo u procesiju, kao da nam naše mjesto djeluje svečanije. Promatramo ga u jednom sasvim drugačijem svjetlu. U svakodnevici prolazimo tim istim ulicama i putevima ali tada smo opterećeni brigama i žurbom. Sada mirno hodamo i gledamo nakićene prozore, izloge, primjećujemo neke detalje koje inače ne bismo zapazili. I hodammo svečano. Jer to nije obično hodanje, ono ima jedan poseban smisao. Njime posvješćujemo svoj hod prema vječnosti, onostranom. Procesiji je najsličnije hodočašće. U davnini kada su se poduzimala velika i duga hodočašća; u Rim, poznata marijanska svetišta, u st. Iago de Campostella u Španjolskoj, pa čak i u Svetu zemlju, ta bi hodočašća trajala i po nekoliko mjeseci, a ponekad i nekoliko godina. Hodočasnik je obukao posebno hodočasnićko odijelo što je značilo da je kroz to vrijeme napustio uobičajene zemaljske brige i postao isključivo Božjim putnikom. Kada su se takvi hodčasnici vratili kući tada su živopisno pripovijedali o krajevima, običajima, a posebno crkvama i samostanima gdje su svraćali. Mlađarija je napeto slušala i u mašti si zamišljala te silne zanimljivosti i sigurno da je njihova največa želja bila jednog dana krenuti na neko takvo hodočašće kojemu je uvijek bio konačni cilj doči u neko veliko svetište i zadobiti oprost. Otuda i naziv proštenje.
Tijelovska procesija ipak ima nešto specifično svoje. To nije prvenstveno hod prema nečemu nego s nekim. Taj netko je Krist prisutan u svetom Otajstvu. Stoga je tijelovska procesija samo produžetak euharistijskog bogoslužja u kojemu je centralno događanje Lomjenje kruha – naziv iz Prve Crkve za sv. misu. II. Vatikanski koncil u svom prvom dokumentu o svetoj liturgiji kaže da je euharistija vrhunac kojemu teži sva djelatnost Crkve i ujedno izvor iz kojega proistjeće sva njezina snaga. Tu se dobro prisjetiti Isusovog razgovora sa Samarijankom na Jakovljevom zdencu. Euharistija je ta živa voda, tko nju pije ne će ožednjeti. Ona je kruh, koji, oni koji ga blaguju ne će ogladnjeti. I uvijek je tu prisutno otajstvo – tajna. Jer euharistija je otajstvena točka u kojoj se sastaje zemaljsko s nebeskim i obratno. Za naše tjelesne oči vidljivo uvodi nas u nevidljivo. Dobro je u duhu ponizne i iskrene pobožnosti pročitati himan ili posljedicu sv. Tome Akvinskog ''Hvali, Sion, Spasitelja'' koji se čita na blagdan Tijelova prije Evanđelja u kojemu je u sažetku cjelokupni nauk i pobožnost prema Presvetom oltarskom sakramentu.


Molitva vjernika

Prinoseći ovu žrtvu hvale uputimo svoje molitve Kristu Gospodinu koji nam je naredio slaviti ova sveta otajstva.

1. Hrani, Gospodine, svoju Crkvu svetim Kruhom i blagoslovi je Vinom Saveza da ti ostane uvijek vijerna do konca svijeta, - Molimo te.
2. Obdari svoje službenike, koji prinose Kruh i Vino za naše spasenje, mirom i ustrajnošću na putu prema tebi jedini i vječni Oče, - Molimo te.
3. Euharistija je i poziv na služenje, daj, da ti služimo pomažući onima koji su potrebiti naše pomoći kako bismo ti bili što sličniji, - Molimo te.
4. Kruše živi, hrano anđeoska, daj da za tobom čeznemo i da te dostojno primamo, - Molimo te.
5. Ne pljeva koju vjetar raznosi, nego, daj da budemo zrnje od od kojega će nastati i rasti kruh – Crkva, - Molimo te.
6. Sve prvopričesnike svijeta privuci k sebi po svetom Kruhu i blagoslovom saveza zaruči ih Crkvi da oduševljeno svjedoče o čudesnim djelima tvojim, - Molimo te.
7. Nebeskoj gozbi pridruži naše pokojne, - Molimo te.

Gospodine Isuse, ti nas hraniš svojim Tijelom i Krvlju na ovoj gozbi ljubavi. Ojačaj nas da ne klonemo pred naletima zla. Osnaži nas svojim Duhom da ti u radosti i ustrajnosti služimo, koji živiš i kraljuješ po sve vijeke vjekova. Amen.

Nešto drugačije promišljanje:

TIJELOVO: BLAGDAN PRESVETOGA TIJELA I KRVI KRISTOVE

U centru današnjeg blagdana je Krist Veliki Svećenik koji ne prinosi obični kruh i vino, nego je oblik kruha i vina uzet kao posuda u kojoj će nam svoje žrtvovano Tijelo i Krv na križu spasenja dati kao Pashu za naše otkupljenje i spasenje.
Crkva je odmah prepoznala jedinstveni Isusov pralik u liku Melkizedeka, kralja iz Šalema. Ime Melki-sedek znači: ''Kralj je moj pravednost''; kralj Šalema gotovo je isto što i kralj šaloma, tj. kralj mira. (Riječnik biblijske teologije, KS Zagreb, 1969.)
Melkizedek izlazi pred Abrahama i Lota, te njihovu pobjedničku vojsku s kruhom i vinom kao okrjepom ali i žrtvenim darom. On je svećenik i kralj koji časti jedinoga Boga, ali nije Židov. Taj zagonetni svećenik i kralj prapovijesti pojavljuje se u Bibliji samo jedan puta i gubi mu se trag. On je idealna slika Isusa Kralja mira i vječnog svećenika – žrtve koji svojim utjelovljenjem dolazi iz Božje tajanstvenosti i opet (uzašašćem) ulazi u nevidljiv Božji svijet.
Pred Melkizedekom se poklonio Abraham ''praotac vjere'', kao što se pred Isusom klanja Crkva – zajednica vjernika.
Kralja Davida kao ''pomazanika'' Psalam 110 nazova: ''Dovijeka ti si svećenik po redu Melkizedekovu!'' Isus je iz loze Davidove, on je vječni Svećenik i Pomazanik od Boga, komu su Melkizedek i David tek pralikovi.
Danas Crkva iznosi iz svetohraništa svoje najveće bogatstvo, Spasitelja – Sina Božjega. U svečanoj procesiji nositi će se Tijelo Kristovo kroz mjesta i gradove. Putevi i ulice, kojima radnim danom vjernici žure na posao danas će biti okićeni za Kralja mira.
Tijelovska procesija izum je Srednjeg vijeka, kada je bila duboko ukorijenjena svijest da sve pripada Bogu. Da je ovaj svijet Grad (država) Božji (civitas Dei).
Tako, dok si danas zamišljamo najljepši baldahin na svijetu, koji se nosi iznad pokaznice, a to je plavo nebo; i dok mirišemo najljepši miris tamjana koji je ''dar'' poljskog cvijeća, a brda i planine prekrasne zelene zavjese; u sebi bi trebali osjetiti odgovrnost i zauzetost, da molitvom Kralju svemira i vlastitim angažmanom u društvu sačuvamo Božji dar prirode.
Zar nije žalosno da mi vjernici nemamo gotovo nikakvu svijest o tome kako je upravo naša dužnost boriti se za očuvanje prirode da bude izvor zdravog i ugodnog življenja. Dapače, ima vjernika koji pokazuju netrpeljivost prema nekim civilnim udrugama koji se bore za očuvanje prirode, a podržavaju bezdušnu liberalnu ekonomiju, kojoj je jedini cilj dobit ne gledajući na to da se taj profit često plaća zauvijek izgubljenim bogatstvom koje se zove život.
Meditativni će vjernik u ljepoti prirode, koja je djelo Božje, nazirati ljepotu Kraljevstva Božjega koje je po Isusovoj prisutnosti među nama i svuda oko nas. Stoga je proslava Tijelova proslava svih nas, jer mi pripadamo otajstvenom tijelu Kristovu, a to je Crkva.
Što ćemo dublje ponirati u tu tajnu naše vjere time će biti življa svijest da je sve što postoji djelo Božje koje u sebi posjeduje svojevrsnu sakralnost, a čovjek, koji se rado naziva krunom stvorenoga biti će to tek kad shvati da je pozvan biti svjedokom čusensih djela Božjih koje on nije stvarao tek tako, jer sve ima svoj smisao; naravno da naznači nadnaravno, nadnaravno da se objavljuje u naravnom.

U autobiografskom zapisu ''Corpus Domini'' Vladimir Nazor opisuje sudjelovanje u Tijelovskoj procesiji.
''Mene je majka onog jutra brižljivo uredila, obukla me u novo ljetno odijelo, dala mi u ruku voštanu svijećicu i rekla mi: 'Moli se i za me . Tijelovo je, sine!' A otac mi kaza: 'Momčiću , ove ćeš godine, mene, boležljivog, zastupati u procesiji, pa će te smjestiti odmah za baldahinom. Drži se kako treba!'………
Ja sam stajao kao okamenjen, držeći svijeću u ruci. Gledao sam svuda naokolo: kako je sada sve bilo živo i sveto, sve skladno i lijepo pod ljetnim suncem na vedrom nebu, gore do maslinika na bregovima i dolje do mora i otoka ispred naše luke! Ta procvala trava, te plodne biljke, te čvrste hridine, pa ti ljudi, od kuda nikoše? tko im daje život? od čega žive? čiji sam, zapravo, ja? Koga mi sada slavimo? Nekoga ili nešto što nas izvuče iz sebe i drži nas neprestano na dlanu…. Tijelo Gospodnje! Jest, ja ga sada ne samo osjećam, nego i… vidim. Tu je… predamnom i u meni. Trava, klasje, loze, masline, pa hridine, ptice i ljudi, sve je to Tijelo Gospodnje… Da njega slavimo, da po njemu hodamo, izašli smo danas ovako iz crkve. To je njegov dan… Povorka krenu naprijed, omamljena i ona suncem i zrakom, razveseljena svime što je te godine iz zemlje nicalo, raslo i dizrijevalo. Stadosmo još ispred tri oltarića i vratismo se polako, uvijek pjevajući u crkvu……… Vratih se sam u luku. Nisam više ninašto mislio, ali prije no stigoh – a ne znam zašto – najedanput klekoh, prignuv se, i raširiv ruke, poljubih zemlju, sveto Tijelo Gospodnje.''
O. Bonavetura Duda u svojim Nedjeljnim i blagdanskim razmišljanjima Godina C citira koncilsku kontituciju Gaudium et spes: ''Gospodin je svojima ostavio zalog te nade…. – i popudbinu toga putovanja: sakramenat vjere u kojem se plodovi prirode… što ih je čovjek uzgojio pretvaraju u njegovo slavno tijelo i krv. To je večera bratskog zajedništva, anticipacija nebeske gozbe'' (GS 38b).
Zatim slijedi Dudin komentar: ''Kad pažljivo pratimo molitve kod prinosa darova kruha i vina, posve je jasno da je u kruhu i vinu naznačena cijela priroda, sav kozmos, a napose cjelokupna ljudska djelatnost. Ali – ne odvojena od samoga čovjeka, od ljudi djelatnika! Stoga je u svakoj pretvorbi i podizanju uzdignuta – da bude ''pretvorena – preobražena'' – cijela naša vjernička zajednica sa svime što jesmo i što dobro djelujemo. I to zajedno s prirodom i kozmosom, s cijelom materijom. U kruhu i vinu sama je materija – bar u tom svom blagoslovljenom djeliću, u tim ćesticama – uzdignuta u novi, Božji svijet jer je preuzeta u sveti sakramenat. Blagoslovljena, tu i sama materija već postaje blagoslovna: kao anticipacija onog konačnog oslobođenja cijele prirode, svega kozmosa za kojim ''sve stvorenje uzdiše u porođajnim bolovima'' (usp. Rim 8, 19 – 22).
Nahranjeni pak tim svetim kruhom i napojeni tim svetim vinom - Tijelom i Krvlju Krista Gospodina – i mi postajemo i treba da postanemo jedni drugima dobri kao kruh. Tako poboljšani, postajemo na nov način blagoslovni obrađivači Božje zemlje, Božjih njiva i vonograda, blagoslovni stanovnici Božjeg kozmosa. Doista, kad god slavimo Euharistiju – osobito tijelovsku – obistinjuje se pretvorbeni usklik: 'Puno je nebo i zemlja slave tvoje!'…''

SPOMEN-MISA

Za žrtve Križnog puta održati će se 19. lipnja 2011. (nedjelja) u župnoj crkvi u Zagorskim selima u 16h,
a u 15h na mjesnom groblju u Bistrici ob Sotli, župa Sv. Peter pod svetemi Gorami (Slovenija), ispred spomen-ploče stradalih održati će se molitva i polaganje vijenca.

Svetu misu u Zagorskim selima predvoditi će msgr. dr. Valentin Pozaić, pomoćni biskup zagrebački.

Svećenici neka ponesu albu i štolu crvene boje.

U slovenskom mjestu Bistrica ob Sotli, nadomak graničnom prijelazu kod Kumrovca, ispunjeni su tenkovski rovovi i jame koje su kopali sami stradalnici, tjelesima uglavnom Hrvata; vojnika, žena, djece, koji su ovamo dovedeni ili kao sudionici Križnog puta, ili pohvatani civili, koji su u posljednji čas biježali prema Austriji, pred osvetom partizana. Procjenjuje se da je u tim jamama završilo oko 5000 stradalnika.

U ovom teškom i prijelomnom vremenu za našu Domovinu, na strahote i pokolj našeg naroda, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, odgovaramo molitvom i spomen-misom.
Zločini svijesno zataškavani izlaze na vidjelo, a na nama je da žrtve jednog totalitarnog bezumlja, kao i budućnost naše Domovine povjerimo najvjernijoj odvjetnici našega naroda Blaženoj Djevici Mariji.
Stoga okupljanje na misi 19. lipnja ove godine ima znakovitu poruku svjedočenja za istinu i pravednost; na kojim temeljima želimo graditi budućnost naše Domovine.



NEDJELJA NAKON DUHOVA
PRESVETO TROJSTVO

Za današnji blagdan voli se tvrditi kako je to čisto teološki blagdan, što bi nas moglo odvesti krivim putem kao da je on tek plod teološke spekulacije. Naprotiv, čovjek se nikada ne bi mogao vinuti do njegove spoznaje da nam to nije objavio Isus: ''Nitko ne poznaje Oca doli Sin i onaj kome se Sin hoće objaviti'' (Mt. 11,27). Ili: ''Kada dođe Branitelj kojega ću vam ja poslati od Oca – Duh istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za me'' (Iv. 15, 26). ''Ja i Otac jedno smo'' (Iv. 10. 30).
Kada Isus govori o Ocu ''Abba'' što na aramejskom, koji je bio Isusov materinski jezik, onda je to govor krajnje nježnosti, koji se mogao čuti samo iz usta dječice – tatice! I kada Isus u Getsemanskom vrtu u žarkoj molitvi doziva Oca zove ga ''Abba'' - Tatice.
I premda je Isus tako jasno naviještao jednoboštvo u troosobnosti, a Crkva tu objavu pokušala objasniti u pojmovima ljudske mudrosti, pa ipak tajna zasjenjuje ljudski izričaj, samo ostaje osjećaj naše nemoći pred velikim otajstvom Božje neizmjernosti i neizrecivosti. Tu zapravo i počinje prava vjera. Kad kažemo prava vjera tu se ne misli prvenstveno na ispravnost vjere, nego na ono što vjera jest. A što je to vjera? Neki će odmah kazati da je to onaj osjećaj vjere koji je u nama. Čak postoji mišljenje da smo genetski uvjetovani s obzirom na to imamo li taj osjećaj za vjeru ili ne. Međutim, taj se osjećaj vjere ili za vjeru zbog odgojnih ili nekih drugih predispozicija može prometnuti u ne-vjeru koja onda postaje svojevrsno ispovijedanje ne-vjerovanja do neke vrste borbenog ateizma. U jednom i u drugom slučaju još uvijek smo na području osjećaja, odnosno svojevrsnog nagnuća prema ili protiv vjere, premda ti unutarnji poticaji za ili protiv još uvijek nisu vjera u smislu religio – vezivanje uz, za. Tako unutarnji osjećaj za vjeru još nije vjera u njezinoj punini. Vjernikom postajem onda kada sam svijestan svoje pripadnosti Bogu kroz Objavu i kroz praksu u okviru Crkve. Vjera se prenosi tradicijom, predajom od roditelja na djecu. To je još uvijek jedan od najčešćih oblika, premda su mnogi mladi ljudi prisiljeni tražiti oblik vjere jer im ga nisu znali ili nisu htjeli baštiniti njihovi roditelji. Kako to zna biti bolno znaju samo oni koju su prošli taj put. U punoj iskrenosti, ne tražeći jeftina rješenja i odgovore, ispovijedili su mi mladi ljudi u razgovoru svoje dileme. Iskreno žele vjerovati, muči ih Božja šutnja, raznolikost vjerovanja i spoticaji koji dolaze od onih koji opravdavaju svoju nevjeru, ali ne žive po njoj.
Prvi i bezuvjetni uvjet da bih se mogao zvati vjernikom, je odgovoriti na poziv - biti čovjek. Čovjek kao etično biće koje ne želi i ne čini nikome zlo i koje je otvoreno pozitivnim poticajima. Drugi uvjet nadovezuje se na ovaj prvi, a to je otvorenost prema svjetlu ''odozgor''. Ako i potraje svojevrsna agonija traženja, iskonsko Svjetlo ''odozgor ne će izostati.

Najveća pogreška i zastranjenje na tom putu je idolopoklonstvo vlastitom ograničenom umu. Budem li sam počeo sebi graditi vjeru birajući ono što mi se sviđa a odbacujući ono što moj um odvagne kao nelogično, na sigurnom sam putu vlastite propasti kao vjernika, jer tada prestaješ biti tražitelj, dakle putnik prema, a postaješ zarobljenik svoje vlastite ''kule babilonske''. Ima takozvanih vjernika i članova Crkve koji su postali ''suha grana'' na njezinom zelenom stablu, jer su idolopoklonstvom vlastitog uma presjekli milosne sokove koji u vjeri znače život.
Izlazak Sina iz Oca i Duha iz Oca i Sina božanska je dinamika koja nam se očituje kroz Crkvu. Krstom u ime Oca i Sina i Duha Svetoga nastaje Crkva, a svaki pojedini član Crkve je uronjen (baptizein), dakle, kršten u sam intimni suživot Boga Oca i Sina i Duha Svetoga.
''Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji'' (Rim. 8, 14). Kojemu ćeš se duhu dati voditi ovisi i tvoj put kojim ćeš ići. Hoće li to biti ''kula babilonska'' kao umotvorina tvoga ograničenog duha ili sinovstvo Trojedine Ljubavi koja nas ohrabruje da se Bogu obraćamo s Abba – Tatice, dakako, ovisi o tebi samome.

Put postoji, odlučnost ići tim putem tvoj je izbor i jedina zasluga koja će te odvesti u milosni zagrljaj Presvetog Trojstva.


Molitva vjernika

Osnaženi milošću Duha Svetoga s pouzdanjem u ljubav nebeskoga Oca, molimo zajedno s Kristom.

1. Za Crkvu; da nepotamnjenim sjajem odražava svjetlost kojom tvoj Sin prosvjetljuje svakoga čovjeka, - Molimo te.
2. Za upravitelje država da uvijek promiču pravednost i mir, - Molimo te.
3. Za mlade da osjete darove Trojedinoga i za njima teže, - Molimo te.
4. Za sve ljude da im otvoriš srca za lahor tvoje Riječi koji liječi i ispunja svetim mirom, - Molimo te.
5. Za sve nas koji slavimo ova sveta otajstva da nas ispuni zanos i slava Trojedinoga, - Molimo te.
6. Za bolesne i nemoćne da osjete tvoju utjehu i pomoć, - Molimo te.
7. Za naše pokojne, da ih uvedeš u vječnu radost, - Molimo te.

Gospodine tvoja je želja da svi ljudi dođu do spoznanja istine koja vodi vječnom životu. Ispuni nas svojom milošću da odlučno idemo putem tvoga Sina Isusa Krista, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

Pročelna pjesma današnjeg misnog slavlja glasi: ''Duh Gospodnji ispunja svemir, i sve što on drži ima dar govora. Aleluja.''

To je onaj Duh koji je u početku lebdio nad vodama (Post 1, 1-2). To je životvorni i živodajni Duh, jer on je sam Život. Tako Duh Božji nije isključivo vezan uz jednu zajednicu, kulturu ili religiju. On je svuda, pripada svima, sve nadahnjuje, sve oživotvoruje i sve vodi. Iskru njegove prisutnosti naziremo u svemu dobromu i plemenitom što je čovjek napravio ili u što je vjerovao. Veliki, sveti i pravedni ljudi, koji su bili ili jesu pripadnici drugih religija, bili su, na svoj način, vođeni Svetim Duhom. Konačno, on je vodio i doveo čovječanstvo do punine Objave po Isusu Kristu, Sinu Božjemu, koji nam je na današnji dan poslao svoga Duha. Taj je Duh doslovce natjerao učenike da iz anonimnosti iskorače u javnost. Oslobodio ih je straha. Nadahnuo im što će govoriti. Otvorio je srca onih koji će ih slušati i poslušati; i tako je rođena Crkva.
Stoga mi danas kličemo: Sretan ti rođendan Crkvo! Danas je duhovni rođendan i svakoga od nas, kako veli sv. Pavao: ''Hramovi ste Duha Svetoga!''
Sama pomisao da Duh Božji prebiva u nama trebala bi izazvati u nama osjećaj strahopoštovanja. Jer, život po Duhu nije tek neka euforija. On od nas traži samozataju. Ako želim biti duhovan ponekad se trebam suprotstaviti samome sebi – svojim zlim sklonostima.
Vrhunac svekolike Pavlove teologije zasigurno je zgusnut u osmom poglavlju poslanice Rimljanima u kojem Pavao tumači kako Duh Sveti donosi slobodu, snagu i slavu.
''Oni koji žive po tijelu teže za tjelesnim stvarima, dok oni koji žive po Duhu teže za onim što je duhovno. Težnja tijela jest smrt, a težnja Duha život i mir. Zato je težnja tijela neprijateljstvo prema Bogu jer se ne pokorava Božjem zakonu, niti to može. Oni koji su u tijelu ne mogu ugoditi Bogu. Ali vi niste u tijelu, već u Duhu, ako zbilja Duh Božji prebiva u vama.'' (Rim 8, 5-8)
Život po tijelu je nemogućnost uzdignuti pogled prema Stvoritelju. To je oboren pogled prema dolje, prema zemlji, prema sebi. Takvi će sva otkrića na području znanosti, kulture i svekolikog napredka pripisati isključivo čovjeku. Dok oni koji žive po Duhu dobro znaju da čovjek sam po sebi ništa novo nije kadar stvoriti jer sam Bog otkriva u nama svoja čudesna djela koja stvara, dok je čovjek sustvaratelj.
Duh Sveti je Život. (Rim 8,11). On daje život, obnavlja život. U psalmu 103 (104) kličemo: ''Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje!'' Život bez Duha vodi u smrt. Nije ni čudno da se današnja zapadna civilizacija bez Boga pretvara u civilizaciju smrti. Izumiranje zbog sebičnosti. Jedno dijete, u kojemu roditelji vide centar svijeta, odgaja se u egocentrično biće. Želja da se pod svaku cijenu što više produlji život, taj se pretvara u vegetiranje bez nade, jer to je tunel bez izlaza i svjetla, pa je za takve eutanazija jedino smisleno rješenje. Gomilanje bogatstva bez mjere i moralnih mjerila zapravo je bijeg pred crnom rupom besmisla, jednako kao i uzimanje raznih opijata već kod mladih ljudi, koji su još zapravo djeca. Seksualna razuzdanost do najodvratnijih preverzija ne samo da uživa slobodu, već se postavlja i na pozornice s pretenzijom da zamjeni umjetnost koja se proglašava mrtvom, jer je ona uz vjeru jedino kadra dotaknuti i posredovati tajnu protkanu Božjim Duhom.

U takvom svijetu kršćanin može opstati kao navjestitelj života i nade samo uz pomoć Duha Svetoga. Život po Duhu čini nas vjerodostojnim, izvornim i svježim. Oni koji su poslušni Duhu, po njima sam Bog progovara, jer mi – u Duhu Svetomu primamo ''moć'' (Iv. 1, 13 – 14), a to je unutarnje osposobljenje po kojemu se ''djeca Božja zovemo i jesmo'' (1 Iv. 3,1). Ako pak djeca onda i baštinici zajedništva s Bogom kroz svu vječnost.
Konačno, Duh Sveti je Duh istine i u njemu će nam zasjati sva istina od postanka svijeta. On će oživjeti memoriju Crkve, a samu Crkvu očistiti svojim svetim ognjem od grješnosti. Pravednici će tada zasjati poput zvijezda na nebu.
Stoga otvorimo vrata svoga srca da uniđe Kralj slave, pa da kličemo od radosti jer: ''Ljubav je Božja razlivena u srcima našim. Amen! Aleljuja.
Sretan ti rođendan Crkvo.


Meditativno uranjanje u blagdan Duhova.

Na početku ovog kratkog uranjanja u današnji blagdan čestitajmo svojoj prečasnoj majci Crkvi njezin rođendan.
Onoj koja je na današnji dan rođena po Duhu i u Duhu od Oca i Sina. Njezina slika žene u pustinji (svijetu), okrunjene s dvanaest zvijezda s Djetićem u ruci koja se bori sa zvijeri, starom zmijom, koja joj želi oteti Dijete. Simbolika koja pravilno istumačena ostaje uvijek aktualna. Krštenjem smo Majko po tebi ponovno rođeni za vječnost. S tobom i u tvome milosnom krilu živimo. S tobom se radujemo Životu, koji je iza svake vidljive manifestacije života, Duhu Svetomu. On, vječna iskra Oca i Sina trajno se objavljuje u treptajima života svakog bića, svakog cvijeta, svake kapi vode. Kao nebeski biser zrcali se u osmjehu majke koja prvi puta prima svoje čedo u ruke, u ljepoti oka djeteta koje trči za leptirima svojih maštanja, u oku mladića koji zaneseno gleda svoju ljubljenu, u oku staraca ispunjenih ljubavlju dok gledaju razdraganu mladost prisječajući se svoje vlastite. On je cjelov Oca i Sina ovome svijetu, kojemu vraća podijeljene jezike naroda kule babilonske jezicima Božanske vatre jedinstva i cjeline, koji se očituje u jedinstvu jezika i naroda.
Nisu Duhovi zabuna u nekoj množini od riječi «duh», već je to prisjećanje na vrijeme kada se blagdan Duha Svetoga slavio tri dana – Duhovi dani ili u nekim kajakvskim krajevima Trojaki – od trodnevnog slavljenja. To nas ujedno upućuje u poruku Duhova kao cjeline, punine, savršenstva. Tri, pa sedam darova, brojevi koji svojom simbolikom veličaju dan «obećanja Očeva» na koji upućuje Uskrsli svoje učenike da čekaju «krštenje Duhom Svetim».
Dok čovjek gleda svoju malešnost u zrcalu «Sile odozgor» i dok postiđeno mora priznati da nema ama baš nikakav dar kojim bi mogao darivati nebeskog Gosta kad ga posjeti, jer sve što ima i što je njegov je dar, pa i sami smo njegova svojina. Ne preostaje mi drugo nego otvoriti skromnu izbu svoje duše i ponizno primiti Kralja nad kraljevima, Njega koji je Sve jer je punina svega i čekati da se priberu strune srca koje će na Njegov dodir zatitrati pjesmu vječnog zanosa i neizmjerne radosti. Znam da mi On neće zamjeriti što mi odjeća nije po mjeri duhovnih skuta već je sličnija prosjačkoj i što će moja usta tada zanijemiti umjesto da pjevaju ode radosti, jer dijete sam neuko pred prijestoljem mudrosti. Kako da vam danas govorim o Tajni koju tek naslućujem? Stoga ću ponizno moliti da moja nedostojna usta budu u službi nebeskog Tješitelja žalosnih.

Tješitelju tako blag,
Ti nebeski Goste drag,
Pun miline, hlade tih.

Umornima odmore,
u vrućini lahore,
razgovore žalosnih.

Sjaju svjetla blaženog,
sjaj u srcu puka svog,
napuni nam dušu svu.

Nečiste nas umivaj,
suha srca zalivaj,
liječi rane ranjenim.

Mekšaj ćudi kamene,
zagrij grudi ledene,
ne daj nama putem zlim..
- - -
Dođi, Duše Presveti,
sa neba nas posjeti
zrakom svoje milosti.

Dođi, Oče ubogih,
djelitelju dara svih,
dođi, srca svjetlosti.
Amen. Aleluja.



Molitva vjernika

Pomolimo se Bogu Ocu koji nam po Kristu neprestano daje svoga Duha koji mijenja lice zemlje i ljude okuplja u zajedništvo istine, pravednosti i mira.

1. Za papu našeg Benedikta, biskupe i svećenike da njihove odluke i pothvati budu vođeni ljubavlju i zalaganjem za cijelu Crkvu. – Molimo te.
2. Za sve koji vjeruju u Krista, da znaju osjetiti i prepoznati poticaje Duha Svetoga u svom svagdašnjem životu. – Molimo te.
3. Za one koji su ove godine primili ili će primiti sakrament sv. Potvrde: da svojim životom svjedoče spremost živjeti prema poticajima Duha. – Molimo te.
4. Za ljude s kojima živimo, radimo ili se susrećemo: da ih obdariš svojim Duhom i vodiš na životnom putu. – Molimo te.
5. Za sve narode svijeta: da uz pomoć Duha izgrađuju društvo pravednosti, mira i slobode. – Molimo te.
6. Za našu zajednicu: da raste u prihvaćanju, zbližavanju, zajedništvu i ljubavi. – Molimo te.
7. Za naše pokojne: da ih po svome Duhu pozoveš na vječnu radost u zajedništvu svetih. – Molimo te.

Gospodine, ti si na današnji dan ispunio obećanje dano po Sinu i apostole obdario Duhom Svetim osposobivši ih za djelo svjedočenja sve do na kraj zemlje. Primi ove naše molitve i pomozi nam osluškivati poticaje istoga Duha čuvajući nas od nemara za njegova nadahnuća. To te molimo po Kristu Gospodinu našem.

''Krist moli za nas, moli u nama i mi se molimo u njemu. Moli za nas kao naš svećenik, moli u nama kao naša glava, molimo se njemu kao svomu Bogu.'' Sv. Augustin.

Nalazimo se u prvoj devetnici, kako to promicatelji pučkih pobožnosti vole isticati, Duhu Svetomu koja je započela na Uzašašće. To ujedno i definira Crkvu kao moliteljicu. Svijesni članovi Crkve dižu ruke na molitvu da nas posjeti Duh Kristov i da nas zaogrne svojom snagom i blagoslovom.

Zanimljivo kako pisci poslanica različito oslovljavaju čitatelje. Tako Pavao redovito rabi riječ «braćo!», ostali apostoli «predragi!», samo nas Ivan oslovljava s «ljubljeni!». Ono isto što veli Pavao u poslanici Rimljanima ( Rim. 5,5): «Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetomu koji nam je dan». Ta razlivena ljubav je čisti Božji dar. Ona nam dolazi od Boga i kao spoznaja i kao osjećaj i kao zapovijed. Kao spoznaja; jer čovjek je Bogu uvijek stavljao masku pravednosti i strogoće, ali nije se iz straha mogao dovinuti da bi Bog mogao biti Ljubav. To nam je trebalo biti objavljeno. Kao osjećaj; jer ljubav ne može biti drugo nego osjećaj. Kako god nas razni navjestitelji i propovjednici uvjeravaju da ljubav prema Bogu i bližnjemu nije samo osjećaj nego i križ i žrtva, ona je ipak prije svega osjećaj iz kojega prizlazi spremnost da se žrtvujemo i da dragovoljno uzimamo svoj križ. Ljubav je zapovijed prije svih zapovijedi: zapovijed vam novu dajem, ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas, a veće ljubavi nitko nema nego kad život svoj preda….. Stoga je današnje Evanđelje, koje je ulomak iz Isusove velikosvećeničke molitve (Iv.17) himna ljubavi i svetosti. Iz te Isusove molitve, koja započinje riječima: «Oče sveti!» kao duhovni miomiris širi se ozračje ljubavi i svetosti, a jedno i drugo nije «naš proizvod» nego čisti dar koji nam Isus donosi od Oca po Duhu Svetomu. Duh nam ga prenosi kao cjelov Oca i Sina. Ljubljeni, da se poslužim Ivanovim oslovom, ima li nešto ljepše i uzvišenije od ljubavi i svetosti? «Oče sveti! Sačuvaj ih u svom Imenu – one koje si mi dao: da budu jedno kao i mi!» U svojoj molitvi Gospodin nas «uvlači» u svijet strujanja trojedine Božanske ljubavi. Da, Gospodine, klečim pred tobom i zahvaljujem ti na tom daru nad svim darovima dok u tišini osluškujem nadolazeći šum Duhova. Veličanstveni Bože, kako si divan u svojoj ljubavi! Aleluja!

Molitva vjernika

Ocu nebeskomu, po Duhu Svetomu u Isusu Kristu iznesimo svoje molitve.

1. Oče nebeski, pošalju Duha svojega svojoj Crkvi, našem svetom ocu, našim biskupima i svećenicima, da ih povuče iz zidane crkve u Crkvu koju gradi Duh po cijelome svijetu, - Molimo te.
2. Duše Sveti, ispuni nas snažnim osjećajem jedinstva u Crkvi i daj nam spremnosti opraštati i moliti oproštenje, - Molimo te.
3. Ispuni nas ljubavlju i svetošću, da ti barem u pobožnoj želji i nastojanju budemo slični, - Molimo te.
4. Ispuni duhovskim žarom sve krštene, da idu ususret blagdanu Duhova s molitvom i nakanom dati se u službu Duhu, - Molimo te.
5. Vatrom svoje božanske ljubavi zagrij naša mlaka srca da ti u radosti i ljubavi služimo, - Molimo te.
6. Daj da mladi koji primaju sakramenat potvrde obnovljeni Duhom Svetim rastu u ljubavi i svetosti, - Molimo te.
7. Privedi duše naše pokojne braće i sestara radostima vječnog života s Tobom, - Molimo te.

Oče sveti, ti si svoga Sina poslao u svijet da dovrši djelo ljudskog spasenja. Očuvaj nas u svojoj ljubavi do njegovog drugog dolaska. To molimo po istom Kristu Gospodinu našemu. Amen.