Angelusove propovijedi

'Očisti Gospodine usta moja da mogu dostojno i pravo navijestiti tvoju Blagu vijest.'

Molitva je to, koju moli svećenik prije evanđelja pognute glave, okrenut prema svetohraništu. To je ujedno i moja molitva prije nego počnem pisati nedjeljnu propovijed.
Pročitavši današnja čitanja, skrušeno sam ponovio svoju molitvu, jer Božja riječ je u njima danas tako zgusnuta snažnom porukom da budi strahopoštovanje i osjećaj nedoraslosti. Volio bih da to mogu prepustiti nekome drugom, ali kad je to već nemoguče, pokušajmo zajedno otvoriti svoje srce da navještaj pisane Božje riječi oživi u nama. Da nas ugrije vatra Duha i preobrazi tako da hodimo u novosti života s Kristom.
Kao što je svake godine prva nedjelja korizme obilježena Isusovom kušnjom u pustinji, tako je druga korizmena nedjelja ovjenčana Isusovim preobraženjem na gori.
Jedan od najljepših psalama, psalam 27. uvodi nas u Isusovo Bogoobjavljenje. Kroz njega nam dopire sveti ushit i čeznuće Bogotražitelja:

''Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja,
milostiv mi budi, usliši me!
Moje mi srce govori:
''Traži lice njegovo!''

Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim,
Ne skrivaj lica svoga od mene,
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!''

To je pjesma zaljubljenika u Boga! Može li ona biti i moja pjesma? Pjesma kroz koju bi moje biće tražilo blizinu Stvoritelja?
Mistici su ti koji čeznu za Božjom blizinom. Oni su se u svojoj zaljubljenosti u Vječnog povlastili da preskaču uobičajenu 'proceduru' kojom se mi obični obraćamo Bogu, jer ih je on prvi povlastio doživljajem svoje blizine i neizrecivom slasti svoga bića 'zaveo', a oni se dadoše zavesti i sada više ne mogu zaboraviti sveto sladostrašće, nego danomice traže lice Gospodnje.
Zar nije upravo to bio Isusov cilj kada je trojicu učenika poveo na brdo i pred njima razotkrio svoje Božansko lice. (Naš je narod blagdan Isusova preobraženja prozvao Božje lice.) Na taj je način Isus svojim najužim suradnicima pokazao svoju najintimniju vezu s Ocem koju čovjek može shvatiti, a ujedno je ispunio sinovsku potrebu da prije nego ostane potpuno sam u jednom bljesku bude jedno s Ocem i za one koji će ponijeti njegovu Radosnu vijest cijelim svijetom.
Hvala ti Gospodine što si za svjedoke svoga Božanstva pozvao slabe, grješne ljude poput nas. One koji će te zatajiti, pobječi od tebe u trenutku tvoje najteže muke. Jer tako znamo da nas razumiješ. Da ne osuđuješ naša lutanja, nemar i duhovnu hladnoću. Poveo si ih samo iz jednog razloga; oni su te voljeli. Petar je gorko zaplakao kada te je zatajio. Kako je Ivanu lupalo srce od uzbuđenja dok je rano ujutro trčao prema tvome grobu, a na ustima bila mu je riječ, ipak, možda ipak moj Učitelj živi…..
Možda ne isto kao na Gori preobraženja, ali i mi smo imali neka iskustva u svom vjerničkom životu, kada nam je Spasitelj na trenutak zasjao, doduše, prikriveno, ali dovoljno snažno da od tada tražimo njegovo lice i toj sitnoj iskri ljubavi ne damo da utrne. Svatko od nas ima svoje brdo Tabor i njegov sjaj, kao što ima i Golgotu i sablazan križa, jer postoji nešto kao paradoks za 'obični' svijet a pravilo za svijet mističnog doživljaja, da je sjaj Kristove Božanske haljine to sjajniji što je naš pad bio dublji – s poljupcem samoj prašini na križnom putu prema vlastitoj Golgoti.
Tako Bog ljubi! Za njega nema uvrjede, zamijeranja, razočaranja…silazeći s Brda preobraženja dobro je čuo fragmente ljudske nezahvalnosti; 'raspni, raspni ga, smrt je zaslužio…. ne pozajem toga čovjeka….'
Ali isto tako čuo je i glas Očev: ''Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!''

Druga prevažna tema današnje druge korizmene nedjelje je savez – berith.
Riječ je o savezu koji Bog sklapa s Abrahamom. Knjiga postanka donosi opis svečanog saveza, kakav su u ono vrijeme sklapali vladari. Takav savez sklapao se uz žrtvu. Žrtvene životijne rasjecale su se po pola tako da su saveznici hodali pod ruku između tih polovica i naizmjence ponavljali: ''Ako te prevarim neka mi bude kao ovom jaretu; pola jareta s jedne, pola s druge strane.'' Otuda i naziv; ''sklopiti savez – sjeći savez''. Tako se i danas sklapa ugovor ili dogovor da netko treći sječe rukom ruke saveznika.
Savez s Abrahamom pralik je našeg krsnog saveza. Savez koji je sklopljen u ''krvi Saveza'' (Mt 26, 28) tj. u krvi Kristovoj. Njegovom smo krvlju otkupljeni.
Naša vjernička svijest raste kroz spoznaju veličine otkupiteljske Kristove žrtve, a naša ljubav kroz spremnost suobličavanja s njime. Stoga s psalmistom čeznutljivo molimo; 'ne skrivaj lica svoga od mene, Gospodine!'
Sveti Pavao upozorava prve kršćane u Filipima da ne žive kao neprijatelji križa Kristova, jer misle na zemaljsko. Naše mjesto boravka je na nebesima, pa nam je ovim svijetom hoditi poput nebesnika, jer smo otkupljeni spasonosnim križem Kristovim po kojemu ćemo biti i preobraženi i njemu suobličeni. Amen.


Molitva vjernika

Sabrani Duhom Svetim oko proslavljenoga Krista u ovoj euharistiji, uputimo svoje molitve nebeskom Ocu.

1. Za Crkvu raširenu po čitavome svijetu; da se na putu s Kristom, iz dana u dan sve više preobražava u sjaju slave njegova preobražena lica. – Molimo te.
2. Za Kristove vjernike u našoj domovini i u cijelom svijetu: da se suobličuju slici tvoga Sina. – Molimo te.
3. Za pastire Crkve, propovjednike, katehete: da u svom radu traže svjetlo Duha Svetoga u svim teškočama na koje nailaze. – Molimo te.
4. Za ljude koji traže smisao svoga života: da ih obasjaš svojim svjetlom kako bi te prepoznali u plemenitim ljudima s kojima žive. – Molimo te.
5. Za nas koji se okupljamo na bogoslužje tvoje Crkve; da u svjetlosti tvoje riječi, u pjesmi i molitvi osjetimo sjaj i radost raspjevane Crkve na nebesima. – Molimo te.
6. Za nas ovdije sabrane; da korizmenim odricanjem porastemo u zajedništvu i ljubavi. – Molimo te.
7. Naša je domovina na nebesima odakle s nadom iščekujemo Spasitelja; daj, Gospodine, našim pokojnima ući u tvoju slavu. – Molimo te.

O Bože, sjaju vječnog svjetla, po Kristu Spasitelju rasvijetlio si naše tmine, primi ponizne molbe nas koji se u te uzdamo, očisti nas ognjem Duha Svetoga, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

Korizma, od quadragesima = 'četrdesetnica' ''jako'' je vrijeme obilježeno starokršćanskom praksom pripremanja katekumena na krštenje. Mi pak koristimo ovo vrijeme poglavito za produbljenje naše vjere i za uskrsno otajstvo koje posebno dolazi do izražaja u vazmenom bdijenju. Tada u zgusnutim liturgijskim čitanjima u duhu prolazimo cjelokupnu povijest spasenja. Vrhunac je obnova krsnog saveza. Spasonosnim djelima molitve, posta i milosrđa, s kojima smo započeli korizmu pridodajemo i sakramentalno očišćenje u sv. ispovijedi. Tako duhovno obnovljeni ponovno u žižu svoje vjere stavljamo svoj krsni savez i u noći Bdijenja prinosimo 'košaricu prvina' poput Izraelaca u prvom čitanju. Bio je to simbolički čin kojim su prinoseći prvine Bogu priznavali da njemu sve pripada. Tom su prilikom molili svojevrsnu ispovijest vjere riječima koje započinju: 'Moj je otac bio Aramejac, lutalac….' Kroz tu molitvu pobožni Izraelac prisjeća se velikog djela Božjega kojim je njegov narod postao slobodan.
Stavljanje Isusove kušnje na sam početak korizme ima duboki smisao kako nekada za uvođenje katekumena u mistagogiju tako i danas za nas. Tri kušnje kojima đavao kuša Isusa stožerne su slabosti kojima svi mi robujemo – ovisno o sklonosti. Prva kušnja ujedno je i najelementarnija, zadovoljiti temeljni nagon za hranom. Isus odgovara: ''Ne živi čovjek samo o kruhu…'' Druga kušnja još je zamamnija – imati. Nije to samo sirova pohlepa. To je način da se izbori viši status u društvu. U pitanju je ugled. Za to bi se trebalo pokloniti knezu ovoga svijeta, a Isusov je odgovor staložen i bezkompromisan: ''Gospodinu, Bogu svome, klanjaj se i njemu jedinom služi.'' Onaj koji odbacuje hranu i imetak sigurno želi nešto više. Po đavlovoj pronicljivoj prosudbi to bi bila slava. Biti netko kao Bog. Zar se ne koristi izraz obožavati kad je u pitanju neka slavna osoba. Isus mirno odgovara: ''Ne iskušavaj , Gospodina, Boga svojega.'' Ovo su najčešće kušnje kojima đavao kuša slabog čovjeka i nitko od nas toga nije pošteđen. Dobro je zapamtiti završnu rečenicu današnjeg evanđelja: ''Pošto iscrpi sve kušnje , đavao se udalji od njega do druge prilike. ( Mt 4, 13) Dakle, s kušnjom treba uvijek računati.
Želim li biti u punom smislu te riječi dijete Božje, predamnom je trajna borba i odupiranje Zlu kako bi sačuvao slobodu djeteta Božjeg. Bez tog odupiranja mnoga su krštenja i potvrde potonule u ropstvu grijeha i zla. Ponovno su se vratili s onu stranu Jordana ili Crvenog mora, u pustinu grijeha i smrti.
Ako bismo na tren napravili usporedbu našeg naroda s Božjim narodom mogli bismo odmah uočiti neke sličnosti. Kada je trebalo priječi kušnju pustinje mnogi su Izraelci počeli mrmljati kako im je bolje bilo u ropstvu, gdje su imali pune lonce mesa. Zar nisu isto tako neki naši sunarodnjaci žalili za loncima ropstva punih mesa. Jednako tako dok je naš siromašni narod odkidao od vlastitih usta za opće dobro i dok je podnosio tegobu izlaska iz ropstva kroz pustinju rata oni koji su pokleknuli pred knezom ovoga svijeta, da udovolje nabrojenim nagonima iz današnjeg evanđelja, bahato su se šepirili gradeći kult vlastite ličnosti novcem koji su opljačkali tom istom narodu. Ali knez ovoga svijeta, đavao brzo naplaćuje svoje usluge. Ono što ih je po njihovom mišljenju trebalo učiniti slobodnima i neovisnima, zarobilo im je i dušu i tijelo.
Put k istinskoj slobodi djeteta Božjeg je zahtjevan i traži odricanje i odlučno surpotstavljanje zamamnim darovima zloga.
Kad se pokušava definirati kršćanin , najčešće ga opisujemo negativnim izrazima: kršćanin je čovjek koji ne krade, ne laže, ne svjedoči krivo…a zapravo bi ga se trebalo definirati kao onoga koji je pozvan na slobodu – slobodu djeteta Božjega. ''Vi ste braćo, k slobodi pozvani…''(Gal 5, 13) Sloboda bi trebala biti glavna odrednica po kojoj bismo mogli definirati čovjeka, pa ipak čovjek je sapet i nasljeđem i odgojem; podsvijesnim i svijesnim ograničenjima. To ga priječi da bi u Bogu mogao vidjeti Osloboditelja, dapače, mnoge nazovi pobožbe osobe imaju neodoljivu težnju da Bogu nametnu masku tirana, a koja težnja proizlazi iz njihve ograničenosti.
Sloboda djeteta Božjega nastaje kao rezultat opiranja Zlu i ljubavi prema pravom izvoru života a to je Bog, naš nebeski Otac.
Korizma je sveto vrijeme zadobivanja te slobode. Da slobodni poput ptice poletimo prema vječnom Uskrsu pjevajući aleluja Bogu svom Osloboditelju. Amen.


Molitva vjernika

Bogu koji nam je za Spasitelja poslao svoga Sina, Isusa Krista, uputimo svoje molitve.

1. Tvoj je Sin Isus u ljudskom životu bio iskušan u svemu osim u grijehu; neka nam bude na pomoć u našim kušnjama i napastima. – Molimo te.
2. U napasti Sotone Isus nije podlegao iskušenju tijela; očuvja svoje vjernike od tjelesnih požuda , nasilja i zlorabe vlasti. – Molimo te.
3. Kristova kušnja za nas je pouka kako se oduprijeti zlu ; pomozi one koji stenju pod kušnjom bolesti, samoće, gubitka, straha… -Molimo te.
4. Mnogi su kršćani pokleknuli pod napastima đavla; daj da uz tvoju pomoć obnove svoj krsni savez s tobom. – Molimo te.
5. Za ljude koji trpe različite oblike ropstva: droge, alkoholizma, sebičnosti…; oslobodi ih teškog bremena zla da budu tvoja slobodna djeca. – Molimo te.
6. Za sve nas: da po slavlju euharistijskog otajstva budemo zajednica otvorena svakom čovjeku. – Molimo te.
7. Za naše pokojne; da ih po svome milosrđu primiš u svoje očinsko krilo. – Molimo te.

Bože, Oče, nebeski primi naše molitve i ojačaj nas svojim Duhom da u kušnjama i i borbi protiv zla ne posustanemo, te budemo vjerni nasljedovatelji tvoga Sina Isusa Krista, koji s tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

Vratiti se na zgarište vlastitog doma, kakav je to osjećaj. Dok u pepelu nazireš ostatke svojih omiljelih predmeta, uspomena, darova… nema suza, samo jak pritisak tuge u grudima…
To su tragična iskustva koja čovječanstvo pamti od svoje koljevke pa do danas.
Pepeo – ništa, ništavnost, odsutnost svega, hladno zgarište nad kojim stvorenje čili bez osjećaja i nade. To je polaznica ali ne i konačnica našeg ulaska u korizmu.
Nakon propovijedi prilazim svetištu, mjestu Božje blizine, primam na se pepeo i u sebi govorim: Gospodine, želim pred tobom biti nitko. Neka me slobodno svi smatraju zgarištem svih svjetovnih odlika i časti, znanja i imanja…. Ovaj pepeo neka mi zorno uprizori moju ništavnost. Želim biti njiva na kojoj si ti, moj Gospodine, u pepeo spalio sva moja zla nagnuća i posijao novo sjeme svoje Riječi iz koje će niknuti moje novo, produhovljeno stablo moga života.
Ova moja korizma u koju ulazim kroz vrata pepelnice treba konačno biti moj odlučni hod prema vječnom Uskrsu, bez zastajkivanja i okretanja unazad. Ova četrdesetnica je moje odlučno uspinjanje na Svetu goru. Ona je iskreni početak traženja Božjeg lica.
Ti mi Gospodine pružaš tri prokušana lijeka kojima ću pobijediti starog čovjeka u sebi i ponovno obnoviti svoj krsni savez s tobom.
Prvi lijek je post. To je močno sredstvo kojim se od roba postaje gospodar u vastitoj kući svoga tijela. Reči ne ovisnostima kojima ljudi tako često robuju. Hrana i piće je na prvom mjestu. Ne moći reči ne zamanosti raznih biranih jela i pića, čovjeka čini slabićem i na drugim područjima. Kontrola nad hranom čisti naš organizam a pozitivne posljedice toga su i čiste misli, želje i odluke koje donosim. Po toj kreposti dobila je pepelnica svoje drugo ime; čista srijeda.
Drugi lijek je molitva. Moja molitva ne će biti moljakanje, a niti podsjećanje na ono što mi treba. ''Zna Otac vaš nebeski što vam treba,'' poučio nas je Isus. Moja molitva biti će jednostavno povezanost s tobom Izvorom života i milosti. U svom neznanju što da ti kažem? Otvoriti ću svoje srce da ga ispuni miris tvoje Božanske ljubavi, pa da pjevam pjesmu zahvalnu tebi svome Stvoritelju.
Treći lijek su djela milosrđa koja nam je stavio na srce naš Spasitelj: Gladna nahraniti, žednoga napojiti, putniku pružiti utočište, gologa obući, bolesnog posjetiti… Sve ću to činiti u skrovitosti da nitko ne zna i ne vidi. Neka to bude moja tajna, koju jedino ne ću moći skriti pred tobom. Stoga mi budi vjeran suputnik, Gospodine, da ne lutam kad uđem kroz vrata pepelnice u korizmu moga hoda prema licu tvome, koje se skriva u vječnom Uskrsu. Amen.



Molitva vjernika

U skrušenosti srca obratimo se Gospodinu molbom za oproštenjem:
Smiluj nam se Gospodine i oprosti grijehe naše.

1.
Puno smo ti puta obečali vijernost i štovanje, ali smo te zaboravili. Smiluj nam se Gospodine i oprosti grijehe naše.
2.
Puno je onih koji preziru tebe i tvoje darove, a robuju božanstvima ovoga svijeta i njihovim idolima. Smiluj nam se Gospodine i oprosti grijehe naše.
3.
Za one koji se kolebaju, koji se stobom cjenkaju, jer su nestalni. Smiluj nam se Gospodine i oprosti grijehe naše.
4.
Za nasilnike, zloduhe društva i sinove tmina, koji ne znaju što čine. Smiluj nam se Gospodine i oprosti grijehe naše.
5.
Za Crkvu koja je po tvojoj zamisli sveta, ali se toliko puta po nama, grješnim pojedincima, iznevjerila tebi. Smiluj nam se Gospodine i oprosti grijehe naše.
6.
Obrati naša srca da te prepoznamo u bolesnima, gladnima, osamljenima… Smiluj nam se Gospodine i oprosti grijehe naše.
7.
Za naše pokojne, da im grijehe oprostiš, duše njihve milošću svojom očistiš i uvedeš u zajedništvo svetih. Smiluj nam se Gospodine i oprosti grijehe naše.



Oče blagi i milosrdni, primi ove naše molitve. Poslušaj i one koje su ostale neizrečene u dubini naše duše. To te molimo po Kristu, vjernom Svjedoku tvoje ljubavi, koji živi u vjeke vjekova. Amen.

Isusovo slušateljstvo bilo je zaneseno njegovim govorom. To potvrđuju usklici iz naroda koji govore o silini, snazi njegove riječi; kao i o tome da tako nitko do tada nije govorio. To bi se posebno moglo odnositi na ''Blaženstva''. Premda Isus nije došao dokinuti Zakon nego ga dopuniti (Mt 5,17) Evanđelje se ne predstavlja kao zakonik i sušta je suprotnost starozavjetnim zabranama. Ono je prvenstveno poziv, prilika, ponuda. Kada Isus govori o Bogu, tada to nije riječ o pravednom i nemilosrdnom zakonodavcu, nego o milosrdnom Ocu, koji ne ureduje snagom zakona nego poziva, oprašta, nagrađuje… To je pedagogija koju mnogi navjestitelji Božje riječi do dana današnjega do kraja ne razumiju, a u školstvu se stidljivo počinje primjenjivati na općem planu tek negdje u drugoj polovici dvadesetog stoljeća.
Vjernik koji pozorno prati nedjeljna čitanja primjetiti će da su čitanja postavljena na način po kojemu se prvo čitanje redovito povezuje s evanđeljem, dok je poslanica poruka za sebe. No to ne mora uvijek biti tako. Silina poruke, posebno u Pavlovim poslanicama, jednostavno se ''prelijeva'' na oba čitanja i tako dobivamo jedinstvenu cjelinu poruke, koju bismo i danas željeli iščitati.
Prvo čitanje iz Knjige proroka Jeremije, koje snažno ''podržava'' i psalam, napisano je prema starozavjetnom obrascu ''prokletstava i blagoslova''. Prokletstva i blagoslovi bili su u starini završetak svakog saveza ili ugovora među ljudima, narodima, kraljevstvima. Takav obrazac je posebno vidljiv u Starom zavjetu u Ponovljenom zakonu koji opisuje savez između Jahve i Izraelaca. Tako u 27. poglavlju imamo prokletstva a u 28. blagoslove. Prorok Jeremija je imao posebnu nakanu kada donosi paralelizme u smislu prokletstva i blagoslova. Njegovu osudu pouzdanja u čovjeka treba iščitati iz tadašnjih političkih prilika u kojima su se Izraelci nalazili. Umjesto da sklapaju saveze s poganskim vladarima i traže njihovu pomoć protiv nadolazeće opasnosti od Nabukodonozora trebali bi se pouzdati jedino u Gospodina. Onaj tko se pouzdaje u Gospodina on je kao stablo zasađeno pokraj voda tekučica dok je onaj koji se pouzdaje u slabog čovjeka kao drač u pustinji.
Današnje evanđelje po Luki nedvosmisleno podsjeća na starozavjetni obrazac prokletstava i blagoslova, samo što su u evanđelju blagoslovi na prvom mjestu. Naviknuti na ''Blaženstva'' koja nam donosi Matej u svome evanđelju odmah primjećujemo razliku i u broju blaženstava i što se tiče mjesta događanja. Kod Mateja to je brdo dok je kod Luke ravnina. Kod Mateja se Isus obraća mnoštvu, dok kod Luke govori samo učenicima. Dok Matej donosi samo blaženstva Luka ima i jao, što se može tumačiti kao prokletstvo. U tom smislu Lukino evanđelje treba shvatiti kao tumačenje nečega što je već opće poznato te nije potrebno sve nabrajati, nego se s ''visine'' približuje ''dolje'', čitatelju, na način koji podsjeća na savez.
Glavninu snage današnje poruke crpimo iz duhovnog gejzira teologije sv. Pavla apostola, koju možemo svesti na jednu rečenicu: S vjerom u Kristovo uskrsnuće stoji i pada naša vjera.
U kakvu su to zabludu upali Korinčani da im Pavao piše: ''…kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? Jer ako mrtvi ne uskršavaju, ni Krist nije uskrnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, zaludna je vjera naša, još ste u grijesima.'' (I Kor. 15, 12-17.) Dobro se prisjetiti Pavlovog govora na Areopagu u Ateni kamo su ga odveli neki epikurejski i stojički filozofi, da bi ga na riječ uskrsnuće od mrtvih ismijali. (Dj 17, 16 – 32) Gledajući djela koja je Pavao snagom Duha činio, Korinćani prihvaćaju Isusa kao snažno božanstvo koje bi im moglo biti na pomoć u svakodnevnim potrebama. Zadojeni helenizmom odbacuju i samu pomisao na uskrsnuće ili vječni život.
Suvremeni čovjek razmišlja poput tih Korinčana. Pravim životom shvaća samo ovaj sadašnji život kao jedini. Sve ostalo, ako i jesu neka nagađanja ili naslućivanja, čini mu se toliko neizvjesnim da niti ne pokušava svoj način života uskladiti s pogledom na vječnost. Tako nekako razmišlja i veliki broj kršćana. Na to nas upućuju neki vidovi suvremenih pobožnosti. Na pitanje na koju nakanu se ljudi najviše mole, hodočaste…. Odgovor je unutarnji mir, zdravlje, sreća…. Čak su i ''ponude'' nekih duhovnih obnova sročene u tom smislu. To je razlog što je krajnje zamagljen smisao žrtve, trpljenja.. Jer sve je za ovdje, sada, pa se i vjera tako shvaća i koristi i biva sve sličnija onoj poganskoj, bez vječnosti.
Kršćanstvo može biti prožeto istančanom socijalom, dubokom humanošću, ali bez uskrsnog svjetla ostaje u tami pesimizma kao i svako drugo poganstvo.

Pred koji dan smo slavili blagdan Gospe Lurdske, - dan bolesnika. Bolest je stanje s kojim svi mi trebamo računati, za njega se pripremati i kao vjernici u bolesti se pravilno postaviti. Nije grijeh moliti za zdravlje. Posebno da nas teška bolest do te mjere ne satre da ne bismo više mogli osjetiti Božje milosrđe. To je kalež koji ćemo svi morati popiti. Hoće li to biti dragovoljno u smislu predanja Božjem promislu ili grčevito otimanje zatrovano sumnjom u Božju dobrotu, ovisi dakako o snazi naše vjere, ali još više o nezasluženoj milosti. Jednako tako trebamo si posvijestiti da je itekako važna pomoć bližnjega – milosrdnog Samaritanca, koji će znati poviti tjelesne i duševne rane , a vlastitom vjerom pomoći da se pogled bolesnika podigne prema vječnosti. Amen.

Molitva vjernika

Nebeskom Ocu, koji nas svojim blagoslovom usrećuje s pouzdanjem uputimo svoje molitve.

1. Gospodine daj svojoj Crkvi da uvijek bude uz bolesne, zapostavljene, malene ljude, jer oni su tvoji miljenici. – Molimo te.
2. Blagoslovi trud i zalaganje onih kojima je povjerena briga za opće dobro kako bi svi ljudi mogli živjeti u miru. – Molimo te.
3. Smekšaj srca onih koji obiluju kako bi pomogli onima koji oskudjevaju. – Molimo te.
4. Daj snage onima koji trpe zbog raznih bolesti, da ne smalakšu i zataje tvoje sveto Ime. – Molimo te.
5. Nagradi sve koji vrše djela milosrđa, posebno medicinsko osoblje koje s ljubavlju obavlja svoje zvanje. – Molimo te.
6. Potakni srca onih koji su mladi i zdravi da imaju samilosti prema bolesnim i starim osobama. – Molimo te.
7. primi u svoje očinsko krilo našu pokojnu braću i sestre.- Molimo te.

Gospodine, puno puta u životu čini nam se da smo zaboravljeni i osamljeni. Ispuni nas darom svoje milosti kako bismo što intenzivnije doživljavali tvoju prisutnost a s njome i tvoju utjehu i radost. To molimo po Kristu Gospodinu našem.

Kao i prošle tako i ove nedjelje riječ je o pozivu. U svakom čitanju po jedan poziv. Tri poziva – tri odaziva. Veličina Božja i slabost ljudska, osjećaj grješnosti koju Bog sanira. On prelazi preko naših nesavršenosti jer ga zanima ono bitno – naš odaziv.
Prošle nedjelje Jeremija, danas Izaija. Kažu da je Izaija bio dvorski čovjek. U njegovoj proročkoj viziji Bog mu se objavljuje u dvoru, na prijestolju. Oko njega su serafi. Isto to viđenje možemo smjestiti u Hram. Prva pomisao Izaijina, kao pobožnog Židova jest: čovjek sam nečistih usana, grješan sam, a oči mi vidješe Gospodina nad Vojskama. Prema židovskom vjerovanju, tko bi vidio Gospodina taj bi umro. Ali jedan od serafa doletje i uze žeravu sa žrtvenika te mu njome očisti usta i krivica mu bi skinuta i grijeh oprošten. A na glas Gospodnji: ''Koga da pošaljem?'' Izaija spremno odgovara: ''Evo me, mene pošalji!''
U poslanici veliki pozivnik sv. Pavao, kojega je Bog morao sastaviti sa zemljom da bi ''progledao'' i od neprijatelja Kršćanstva postao Kristov najrevniji apostol, danas svjedoči o svojoj nedostojnosti. ''Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom , jer sam progonio Crkvu Božju.'' (1 Kor 15, 9 – 10) Da bi sa dubokom zahvalnošću ustvdio: ''Ali milošću Božjom jesam što jesam.''
Ništa manje spektakularan nije poziv apostola, posebno Petra u današnjem evanđelju. Božanska mudrost Isusova najprije kuša Petra. Govori iskusnom ribaru, koji je cijelu noć sa drugovima lovio ribu i ništa nije ulovio, da danju baci mreže. Petar se pokazuje dostojnim poziva kada odgovara Isusu: ''Učitelju, svu noć smo se trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.'' (Lk 5, 5) ''Na tvoju riječ'' je ključ koji otvara novo poglavlje u Petrovu životu i u životu ostalih učenika. Oni će od sad ''loviti ljude''. Uzalud Petar govori Isusu: '' Idi od mene! Grješan sam čovjek , Gospodine!'' On ostaje u igri, jer Gospodin ne treba nekog čistunca, nego onoga koji će na svaku Isusovu riječ biti spreman baciti mreže. Odjednom nam biva jasnije da ta lađica u kojoj je Petar i Isus nije tek lađica nego slika Crkve na pučini. Da je Petar onaj koji vodi Crkvu kao prvi papa. Da baciti mreže u nezogno vrijeme, koje baš ne obečava uspjeh, zapravo znači vršiti volju Učiteljevu. Tako je i nama upućen poziv da i mi budemo Kristu poslušni i da imamo povjerenja i onda kada nam naše znanje, naše iskustvo govori kako je to čisti promašaj. Na tvoju riječ Gospodine!
Susret s Bogom korijenito mijenja našu ljudsku logiku. Oni koji su jednom susreli čudesnost Boga, njima više ništa ne izgleda nemoguće.

Molitva vjernika

Bogu, koji nas poziva da svoje povjerenje stavimo u njegovu dobrotu i milosrđe, obratimo se smjernom molitvom.

1. Za Crkvu da bude poslušna svome nebeskom Učitelju, te da se dade voditi njegovim Svetim Duhom. – Molimo te.
2. Za one koji su na vlasti kao i za ljude iz znanosti, da budno osluškuju glas savjesti i da rade na općem dobru. – Molimo te.
3. Za sve koji zdvajaju i koje je život do te mjere pritisnuo svojim problemima da su počeli sumnjati u tvoju dobrotu i ljubav, da ih ohrabriš svojom milošću i vratiš na put spasenja. – Molimo te.
4. Za sve nas da ti budemo zahvalni na tvojim darovima koje nam daješ i da i mi darujemo one koji su potrebni naše pomoći. – Molimo te.
5. Za mir u svijetu, za mir oko nas kao i u našim dušama, kako bismo mogli bolje čuti tvoj poziv. – Molimo te.
6. Za mlade u našoj župi da s povjerenjem prihvate poziv nebeskog Učitelja i da krenu putem spasenja i vjere. – Molimo te.
7. Za naše pokojne da im po Kristovoj otkupiteljskoj žrtvi daruješ vječni život. – Molimo te.

Dobri naš Oče, ne ostavi nas bez svoje pomoći i daj da naše misli, riječi i djela budu u skladu s tvojom voljom . To molimo po Kristu Gospodinu našem.

Svjećnica je vrlo obljubljen blagdan kod vjernika. Današnjim danom nekad se završavalo božićno vrijeme, pa je ponegdije ostao običaj da se jaslice i borovi iznose iz crkve tek nakon svjećnice, te da se do danas pjevaju božićne pjesme.
Taj je blagdan bio i jako marijanski naglašen, pa tako čitamo u današnjem predslovlju: ''Danas je Majka Marija tvoga vječnog Sina prikazala u hramu, a starac Simeon, nadahnut Svetim Duhom, proglasio ga slavom Izraela i svjetlom naroda…'' To ispunjanje zakona sastojalo se u Mojsijevom propisu po kojemu nakon 41. dana po porodu svećenik treba u hramu blagosloviti porodilju. Kako je Isus bio i prvorođenac, nakon obreda čišćenja, trebalo ga je prikazati Gospodinu, da bi ga zatim roditelji ''otkupili''. Otkupnina za dječaka Isusa bio je par grlica i par golubića.
Za kršćanstvo se kaže da je religija ljubavi, kruha i svjetla. U današnjem evanđelju starac Simeon Isusa naziva svjetlom na prosvjetljenje naroda. Po toj ključnoj evanđeoskoj izreci dobio je današnji blagdan i svoje ime, a slijedom toga blagosljivlju se danas i svijeće. Kao vjekovnom svjetlilu u crkvama svijeći je danas ostala samo simbolička uloga. Tako uskrsna svijeća predstavlja samog Isusa – Svjetlost neugasivu, kako ga naziva današnja posvetna molitva. Prilikom krštenja krstitelj pali krsnu svijeću na uskrsnoj svijeći. Time se znakovito govori kako nas je po krštenju Krist prosvijetlio. Postali smo i mi malo svjetlo u sjaju vječnog, neugasivog svjetla. Svijeća je po svemu toliko slična našem ljudskom, a posebno kršćanskom životu. Svijeća goreći svijetli i svijetleći sagorijeva, kao i naš život. Zato se svijeća ''ne stavlja pod sud'', kako to Isus veli u evanđelju, nego na svijećnjak da svijetli oko sebe. Kršćanin ne bi trebao sakrivati svoje životno svjetlo pred drugima nego biti svjetlo istinito. Svijeća svijetleći izgara. Za koga ja to izgaram? Za svoje bližnje? Na koji način? Osoba koja iskreno izgara za svoje dijete, supružnika… ako ju taj ili ta iznevjeri, osjeća se s pravom povrijeđena, ranjena u srce…. Osobe koje su se zaljubile u Boga i njegovu svjetlost, svoju malu svjetlost i svoju ograničenu ljubav stapaju s onom vječnom, neizmjernom – Božanskom. Mnogi se tek pod kraj života intenzivnije okreću tom velikom Božanskom svjetlu. Puno puta sam imao prilike nakon bolesničkog pomazanja promatrati bolesnika koji je bio na odlasku i koji više nije mogao govoriti, kako promatra upaljenu svijeću.
I tvoja će životna svijeća jednog dana dogorjeti. Gledaj da što više ljudi osjeti ljepotu njezina svjetla, kako bi gledajući možda upravo u ovu svijeću koju si danas donio na blagoslov, mogao u sebi izreči kratku molitvu, prije odlaska, Svjetlu neugasivu: Primi Gospodine ovo moje malo svjetlo koje se gasi, zaogrni ga svojom ljubavlju i daj mu da bez prestanka svijetli u vječnosti u zajednici svetih. Amen.

Molitva vjernika

Bože, izvore i počelo svake svjetlosti! Ti si danas pravednome starcu Šimunu pokazao Krista, Svjetlost na prosvjetljenje naroda. Usrdno te molimo usliši molitve svoga naroda koji se sastao na ovoj euharistiji.

1. Daj svojoj svetoj Crkvi da bude poput Krista svjetlost na prosvjetljenje naroda. – Molimo te.
2. Daj službenicima Crkve da se zaogrnu svjetlom istinitim i da tako služe tebi i tvome izabranom narodu. – Molimo te.
3. Prosvijetli, Gospodine, svojim božanskim svjetlom sve ljude koji su na vlasti da se okane sebičnosti i vlastitih probitaka, te da služe onima koji su ih izabrali. – Molimo te.
4. Ojačaj bolesne i umiruće da ne klonu duhom, te da svoj vjernički pogled usmjere prema tebi, Svjetlu neugasivu. – Molimo te.
5. Sve koji trpe nepravde i zla koje su im ljudi nanijeli, prosvijetli svojim Svetom Duhom da ne podlegnu tami mržnje i osvete. – Molimo te.
6. Naše mlade vodi putem svjetla da ne okuse otrov zla i tame. – Molimo te.
7. Maše pokojne uvedi u prostranstva svjetlosti i mira. – Molimo te.

Bože, svjetlosti prava, izvore i tvorče vječnoga svjetla. Daj vjernicima u srce sjaj koji se nikada ne gasi. Mi danas u ruci nosimo zapaljene svijeće: daj nam sretno stići k svjetlosti tvoje slave. Po Kristu Gospodinu našem.