|
Isusovo slušateljstvo bilo je zaneseno njegovim govorom. To potvrđuju usklici iz naroda koji govore o silini, snazi njegove riječi; kao i o tome da tako nitko do tada nije govorio. To bi se posebno moglo odnositi na ''Blaženstva''. Premda Isus nije došao dokinuti Zakon nego ga dopuniti (Mt 5,17) Evanđelje se ne predstavlja kao zakonik i sušta je suprotnost starozavjetnim zabranama. Ono je prvenstveno poziv, prilika, ponuda. Kada Isus govori o Bogu, tada to nije riječ o pravednom i nemilosrdnom zakonodavcu, nego o milosrdnom Ocu, koji ne ureduje snagom zakona nego poziva, oprašta, nagrađuje… To je pedagogija koju mnogi navjestitelji Božje riječi do dana današnjega do kraja ne razumiju, a u školstvu se stidljivo počinje primjenjivati na općem planu tek negdje u drugoj polovici dvadesetog stoljeća.
Vjernik koji pozorno prati nedjeljna čitanja primjetiti će da su čitanja postavljena na način po kojemu se prvo čitanje redovito povezuje s evanđeljem, dok je poslanica poruka za sebe. No to ne mora uvijek biti tako. Silina poruke, posebno u Pavlovim poslanicama, jednostavno se ''prelijeva'' na oba čitanja i tako dobivamo jedinstvenu cjelinu poruke, koju bismo i danas željeli iščitati.
Prvo čitanje iz Knjige proroka Jeremije, koje snažno ''podržava'' i psalam, napisano je prema starozavjetnom obrascu ''prokletstava i blagoslova''. Prokletstva i blagoslovi bili su u starini završetak svakog saveza ili ugovora među ljudima, narodima, kraljevstvima. Takav obrazac je posebno vidljiv u Starom zavjetu u Ponovljenom zakonu koji opisuje savez između Jahve i Izraelaca. Tako u 27. poglavlju imamo prokletstva a u 28. blagoslove. Prorok Jeremija je imao posebnu nakanu kada donosi paralelizme u smislu prokletstva i blagoslova. Njegovu osudu pouzdanja u čovjeka treba iščitati iz tadašnjih političkih prilika u kojima su se Izraelci nalazili. Umjesto da sklapaju saveze s poganskim vladarima i traže njihovu pomoć protiv nadolazeće opasnosti od Nabukodonozora trebali bi se pouzdati jedino u Gospodina. Onaj tko se pouzdaje u Gospodina on je kao stablo zasađeno pokraj voda tekučica dok je onaj koji se pouzdaje u slabog čovjeka kao drač u pustinji.
Današnje evanđelje po Luki nedvosmisleno podsjeća na starozavjetni obrazac prokletstava i blagoslova, samo što su u evanđelju blagoslovi na prvom mjestu. Naviknuti na ''Blaženstva'' koja nam donosi Matej u svome evanđelju odmah primjećujemo razliku i u broju blaženstava i što se tiče mjesta događanja. Kod Mateja to je brdo dok je kod Luke ravnina. Kod Mateja se Isus obraća mnoštvu, dok kod Luke govori samo učenicima. Dok Matej donosi samo blaženstva Luka ima i jao, što se može tumačiti kao prokletstvo. U tom smislu Lukino evanđelje treba shvatiti kao tumačenje nečega što je već opće poznato te nije potrebno sve nabrajati, nego se s ''visine'' približuje ''dolje'', čitatelju, na način koji podsjeća na savez.
Glavninu snage današnje poruke crpimo iz duhovnog gejzira teologije sv. Pavla apostola, koju možemo svesti na jednu rečenicu: S vjerom u Kristovo uskrsnuće stoji i pada naša vjera.
U kakvu su to zabludu upali Korinčani da im Pavao piše: ''…kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? Jer ako mrtvi ne uskršavaju, ni Krist nije uskrnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, zaludna je vjera naša, još ste u grijesima.'' (I Kor. 15, 12-17.) Dobro se prisjetiti Pavlovog govora na Areopagu u Ateni kamo su ga odveli neki epikurejski i stojički filozofi, da bi ga na riječ uskrsnuće od mrtvih ismijali. (Dj 17, 16 – 32) Gledajući djela koja je Pavao snagom Duha činio, Korinćani prihvaćaju Isusa kao snažno božanstvo koje bi im moglo biti na pomoć u svakodnevnim potrebama. Zadojeni helenizmom odbacuju i samu pomisao na uskrsnuće ili vječni život.
Suvremeni čovjek razmišlja poput tih Korinčana. Pravim životom shvaća samo ovaj sadašnji život kao jedini. Sve ostalo, ako i jesu neka nagađanja ili naslućivanja, čini mu se toliko neizvjesnim da niti ne pokušava svoj način života uskladiti s pogledom na vječnost. Tako nekako razmišlja i veliki broj kršćana. Na to nas upućuju neki vidovi suvremenih pobožnosti. Na pitanje na koju nakanu se ljudi najviše mole, hodočaste…. Odgovor je unutarnji mir, zdravlje, sreća…. Čak su i ''ponude'' nekih duhovnih obnova sročene u tom smislu. To je razlog što je krajnje zamagljen smisao žrtve, trpljenja.. Jer sve je za ovdje, sada, pa se i vjera tako shvaća i koristi i biva sve sličnija onoj poganskoj, bez vječnosti.
Kršćanstvo može biti prožeto istančanom socijalom, dubokom humanošću, ali bez uskrsnog svjetla ostaje u tami pesimizma kao i svako drugo poganstvo.
Pred koji dan smo slavili blagdan Gospe Lurdske, - dan bolesnika. Bolest je stanje s kojim svi mi trebamo računati, za njega se pripremati i kao vjernici u bolesti se pravilno postaviti. Nije grijeh moliti za zdravlje. Posebno da nas teška bolest do te mjere ne satre da ne bismo više mogli osjetiti Božje milosrđe. To je kalež koji ćemo svi morati popiti. Hoće li to biti dragovoljno u smislu predanja Božjem promislu ili grčevito otimanje zatrovano sumnjom u Božju dobrotu, ovisi dakako o snazi naše vjere, ali još više o nezasluženoj milosti. Jednako tako trebamo si posvijestiti da je itekako važna pomoć bližnjega – milosrdnog Samaritanca, koji će znati poviti tjelesne i duševne rane , a vlastitom vjerom pomoći da se pogled bolesnika podigne prema vječnosti. Amen.
Molitva vjernika
Nebeskom Ocu, koji nas svojim blagoslovom usrećuje s pouzdanjem uputimo svoje molitve.
1. Gospodine daj svojoj Crkvi da uvijek bude uz bolesne, zapostavljene, malene ljude, jer oni su tvoji miljenici. – Molimo te.
2. Blagoslovi trud i zalaganje onih kojima je povjerena briga za opće dobro kako bi svi ljudi mogli živjeti u miru. – Molimo te.
3. Smekšaj srca onih koji obiluju kako bi pomogli onima koji oskudjevaju. – Molimo te.
4. Daj snage onima koji trpe zbog raznih bolesti, da ne smalakšu i zataje tvoje sveto Ime. – Molimo te.
5. Nagradi sve koji vrše djela milosrđa, posebno medicinsko osoblje koje s ljubavlju obavlja svoje zvanje. – Molimo te.
6. Potakni srca onih koji su mladi i zdravi da imaju samilosti prema bolesnim i starim osobama. – Molimo te.
7. primi u svoje očinsko krilo našu pokojnu braću i sestre.- Molimo te.
Gospodine, puno puta u životu čini nam se da smo zaboravljeni i osamljeni. Ispuni nas darom svoje milosti kako bismo što intenzivnije doživljavali tvoju prisutnost a s njome i tvoju utjehu i radost. To molimo po Kristu Gospodinu našem.
|
