Angelusove propovijedi

Sveto trodnevlje duhovna je riznica najdragocjenijeg spasonosnog blaga Crkve. To nije spomen na nešto što se davno dogodilo, niti neka pobožna drama koja se svake godine ponovno prikazuje. To su otajstva spasenja koja se, kako sam naziv kaže, na otajstven način događaju za naše spasenje istim intenzitetom i istim učinkom kao nekada dok je naš Spasitelj dragovoljno prihvatio križ .
Vjernik okrijepljen korizmom u vjeri prati svoga Učitelja kroz muku, smrt i uskrsnuće i premda smo mi u usporedbi s prvim Isusovim sljedbenicima u daleko boljoj poziciji, jer u tami Velikog petka naziremo zoru Uskrnuća; pa ipak potrebna je i vjera i ljubav i nada, sve u jednom, da bi nam ti događaji mogli postati duhovna stvarnost, a onda i uroditi spasonosnom milošću.
U Svetnom trodnevlju zgusnuta je borba između dobra i zla, svjetla i tame. Ono je konačna pobjeda Uskrsnog jutra, vječnog svjetla, Isusa našeg Spasitelja.
Potrebno je naglasiti da Sveto trodnevlje vrvi dubokom duhovnom simbolikom, da je prepuno teoloških izričaja, prekrasne pobožnosti, a sve je usmjereno prema Kristu pobjedniku nad smrću i zlom.
Prema obnovljenom obredu u Sveto trodnevlje spada Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika subota.
Veliki četvrtak sav je u znaku euharistije. To je svećenički dan. U stolnim crkvama biskup u zajednici sa svojim svećenicima u prijepodnevnim satima blagosljivlje sveto ulje. To će sveto ulje svećenici ponijeti u svoje župe. Uljem bolesničkog pomazanja pomazuju se bolesnici, a krizmom novokrštenici, krizmanici te ređenici za svećenike i biskupe. U tu svrhu koristi se maslinovo ulje kojim su se od davnina u Starom zavjetu pomazivali svećenici, kraljevi i proroci.
U popodnevnim satima služi se Misa Večere Gospodnje. Slaveći zajedno sa svojim učenicima Pashalnu večeru, Isus ustanovljuje euharistiju. Dok nam Sveto trodnevlje predstavlja otajstvo otkupljenja u njegovom vremenskom okviru triju dana, Četvrtak Večere Gospodnje predstavlja nam to isto otajstvo , ali ne više vezano uz povijesne okvire nego sposobno da ovjekovječi spesenje u svim vremenima.
Veliki petak – služba muke Gospodnje.
Oltari ogoljeni, Presveto pospremljeno u svetohranište na pokrajnjem oltaru gdije se obično nalazi ''Božji grob''. Obred započinje službom čitanja. Zatim slijedi Opća molitva u kojoj se moli za Crkvu, staleže i ostale nakane. Nakon toga je centralni dio pobožnosti Velikog petka, klanjanje križu. Križ, koji je na nedjelju glušnicu bio zastrt ljubičastim ili crnim platnom, sada se otkriva i izlaže na klanjanje. Obredi Velikog petka završavaju svetom pričešću.
Vazmeno bdijenje.
Vazmeno bdijenje sastoji se od četiri obreda: Služba svjetla, Služba riječi, Krsna služba i Euharistijska služba.
U prvi sumrak svećenik, obično pred crkvom, blagosljivlje pripravljeni oganj, na kojemu se zapali uskrsna svijeća i od iste žeravice napuni se kadionica. Ulazi se u crkvu u kojoj je mrak i tri puta se pjeva ''svjetlo Kristovo'', a zbor odgovara: ''Bogu hvala''. Tada se upale sva svjetla, a uskrsna svijeća stavlja se na stalak i nakon što se okadi počinje ''Exsultet''. To je hvalospjev uskrsnoj svijeći koja simbolizira samog Krista, a ujedno je i prinos koji izgara u čast Usksnuloga. Kasnije će u Krsnoj službi svećenik ili đakon uskrsnu svijeću uroniti u krsnu vodu, koja se posvećuje i kojom će se krstiti novokrštenici. U Službi riječi ponuđena su čitanja tako da se dobije pregled povijesti spasenja. Prije nego će se čitati iz Novog zavjeta, svećenik zapjeva ''Slavu''. Tada ponovno zazvone zvona koja su umuknula kroz Sveto trodnevlje. Na kraju mise je blagoslov jela. Blagosljivlje se hrana i novi plodovi zemlje. Time se želi naglasiti kako Uskrsli čini sve novo. Oni koji su se preporodili korizmenim postom i sakramentom pomirenja uzimaju blagoslovljenu hranu da i tijelo bude preporođeno. Još postoje običaji u nekim krajevima da dijeca pale suhe gube na blagoslovljenoj vatri i taj uskrsni oganj donose kućama. Domaćice pak očiste štednjake i pripale na blagoslovljenim ognjem vatru, tako da i ta hrana bude blagoslovljena.
Ono što je nekako najupečatljivije u cijelom Vazmenom bdijenju je Hvalospjev uskrsnoj svijeći, koji crkvena tradicija pripisuje sv. Augustinu. Iz tog hvalospjeva izbija silni naboj uskrsne radosti i ushićenja.
Običaj da se na blagoslov hrane obavezno donose uskršnje pisanice, dar je Istočne crkve. Jaje je snažni simbol života koji se krije u ljusci kao što je Krist bio tri dana u grobu.

Na cvjetnicu čitamo Muku Gospodnju što je po sebi dostatna propovijed, ako se pozorno sluša. Stoga umjesto propovijedi tek uvod i kratka pojašnjenja.
Svako dijete koje polazi vjeronauk zna da naziv današnje nedjelje cvjetnica treba razumjeti u sklopu Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem. Pa ipak, nisu li grančice; masline, palme ili drijenka zasjenile temeljnu poruku današnje nedjelje koja kao uvod slavi Isusov ulazak u Jeruzalem, ali u centar stavlja Isusovu muku. Ovih dana mogli smo vidjeti u mnogim automobilima maslinove grančice koje su vjernici kupili na nekoj od tržnica, dok etnolozi sve to poriču, barem kad je u pitanju sjeverna Hrvatska i s pravom ističu kako je upravo nošenje drijenka na blagoslov u skladu s tradicijom, a ne masline. A mi se opet s pravom pitamo od kud toliki naglasak na te grančice i njihov blagoslov kad je u centru današnje poruke nešto sasvim drugo.
Dakako, opet imamo vidljiv prareligijski običaj iz predkršćanskih vremena, koji je zbog svoje žilavosti i ukorijenjenosti pokršten. Desetci tisuća godina učinili su svoje. Gotovo bismo mogli reči da su u genima čovjeka običaji koji su sastavni dio prirodnih religija. Nijhova snaga i ukorjenjenost proizlazi iz običaja koji ne traži nikakvo razmišljanje niti promjenu ponašanja, tek učiniti nešto što se tisućama godina činilo i za što sigurno postoji neko objašnjenje, kao i netko tko to u zajednici zna. Ako se uzme živopisna draž takvog folklornog običaja onda nas ne treba začuditi kad takvi običaji svojom naglašenom prisutnošću zasjenjuju kršćansku poruku.
Daleko je lakše donijeti grančice na blagoslov nego razmišljati o temeljima kršćanske vjere, koji se uz to snažno opiru našem ljudskom razmišljanju.
Ako smo se kao kršćani navikli na otajstvo muke Isusove, kao i potrebu njegove žrtve, daleko od toga da smo ju shvatili i prihvatili, jer bi naš život bio sasvim drugačiji nego što jest. Žene po svojoj ženskoj naravi nekako lakše prihvaćaju Isusovu muku, jer su osjećajnije pa uglavnom Krista oplakuju, kao ono u križnom putu i to sužaljevanje za nih je ujedno i razumijevanje. Muški pak, ili neće o tome razmišljati, ili će to prihvatiti kao što, recimo, Muslimani prihvačaju neke nelogičnosti u vlastitoj vjeri na način što smatraju samo postavljanje takvih pitanja nečim heretičkim i bezbožnim.
Kad smo kod Muslimana, za njih je uz Presveto Trojstvo, muka Isusova največa sablazan. Kako može Bog trpjeti? Zar Bog da svoga Sina dade na muke?
Sjetimo se kako smo na vjeronauku učili kako je Bog apsolutno savršen, svemoguć, sveznajuć…. A onda se jednoga dana sjetio da ide stvarati svijet i život; i kao krunu svega stvorenoga stvara čovjeka, to čudno i nedorečeno biće koje upravo požudno trči za darovima Zloga, a kada okusi otrov njegovih darova trči poput nezrelog derišta Stvoritelju tražeći njegovu pomoć i zaštitu, premda mu plodovi u Božjem vrtu i nisu neznam kako primamljivi pa treba očekivati ponovni recidiv. A onda s Božje strane na sve to žrtva vlastitog Sina da bi spasio nezahvalnog i smušenog čovjeka?
Izgleda da nismo dovljno duboko zagrebli u taj prevažni dio naše vjere. Tu se naime nešto mora polomiti; cijela čovjekova predodžba o Bogu, svijetu, spasenju... ne uklapa se u ponuđeni okvir. Mi jednostavno idemo drugim, da ne kažem krivim putem.
Isusova muka i žrtva na križu, jasno govori da je Bogu krvavo stalo do ovakvog svijeta kakvog je stvorio i da to nije bila samo jedna moguća varijanta nego punina što god si mi pod time mislili. Jednako tako žrtva kao najači čin ljubavi ponuđena s Božje strane i čovjekov odgovor s druge jedini je pravi spasiteljski čin koji iziskuje hrabrost, da ne kažem drskost koja ne dršće niti pred samom smrću. To se onda zove vjera koja je ključ za ulazak u Kraljevstvo Božje koje je već tu, proslavljeno Isusovim uskrsnućem. To je rang sinova i kćeri Božjih. Kad je Isus za sebe svjedočio da je Sin Božji, svjetina je svaki puta pograbila kamenje da ga kamenuje jer huli.
Kršćanin je uronjen s Kristom u Kraljevstvo Oca nebeskog u koliko s Kristom po njegovoj muci umre starom čovjeku i uskrsne kao novi stvor. Ne razdiran između zamamnosti Zloga i darova Božjih, koji su nam blijedi jer nemamo snage prerezati posljednje spone koje nas vežu uz starog čovjeka.
Muka Isusova nije, prvenstveno nešto povijesno – nešto što se dogodilo, ona je ključ kojim jedino postajemo novo stvorenje, s Kristom suuskrslo. To je snaga koja prkosi zlu, strahovima poput smrti čiji su korjenu u ništavilu. Proniknuti u otajstvo muke i patnje Kristove znači proniknuti u otajstvo života.


Molitva vjernika

Spasitelju našem, koji je uzišao u Jeruzelem da podnese muku i uđe u slavu Očevu, uputimo svoje molitve.

1. Isuse, do smrti Ocu poslušni; obdari svoju Crkvu duhom poniznoga služenja. – Molimo te.
2. Sine Davidov, kojemu je mnoštvo radosno klicalo: pouči ljude pravoj istini. – Molimo te.
3. Isuse milosrdni, koji si raskajanom razbojniku raj obečao; oprosti grijehe i nama. – Molimo te.
4. Kralju vjekovječni, koji si svoje čovjekoljublje zapečatio žrtvom na križu; privedi svome srcu sve koji su žedni ljubavi i pravde. – Molimo te.
5. Kriste, koji si svojom smrću učinio križ stablom života; udijeli njegove plodove svima koji su krštenjem nanovo rođeni. – Molimo te.
6. Za sve bolesne koji se ne nadaju ozdravljenju, da sačuvaju svoju vjeru i pouzdanje u Boga, jer će po muci i patnji stiči do slave uskrsnuća. – Molimo te.
7. Za naše pokojne, da ugledaju svjetlost vječnu. – Molimo te.

O Bože neizmjerne vjernosti, poslao si svoga Sina na svijet da izvrši djelo spasenja, usliši naše molitve; spomeni se novog i vječnog saveza sklopljenog u njegovoj predragocjenoj krvi, oprosti nam naše nevjere i čuvaj nas u poslušnosti tvome Duhu Svetom, po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Gospodin nas daruje ljepotom blagdana po kojima ulazimo u dubine otajstva spasenja.
Dok sam bi dijete, promatrao bi u predvečerje ozareno nebo suncem koje zalazi i koje bojom zlata preljeva nebo i oblake. To je bila moja slika raja, dike nebeske; kako su stari govorili. Kasnije sam vidio da su veliki, svjetski poznati, slikari na isti način slikali nebo dodajući oblacima anđele i likove svetih, od Boga proslavljenih. U sredini, zaogrnuta modrim plaštem, okružena vijencem anđela, obično se nalazi Marija. U ikonografiji Crkve istoka, nebo je zlatne boje, kao svojevrsni prozor u onostranost.
U sv. Pismu ili Objavi u proročkoj viziji, negdje daleko na horizontu nazire se žar neba po kojemu nam dolazi spasenje.
Tako čitamo u današnjem prvom čitanju iz Knjige proroka Izaije: ''Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel!'' (7,14) Ime Emanuel, znači Bog s nama, a proroštvo, koje je nastalo u vrijeme otpada Izraela od prave vjere, u isto vrijeme naviješta i kralja koji će vratiti Izraelce pravoj vjeri, ali svojim proročkim bljeskom, daleko na horizontu povijesti, naviješta Kralja nad kraljevima, koji je pravi Emanuel – Bog s nama, Isus Krist.

Onima koje gotovo sablažnjava pomisao kako se Sin Božji utjelovio tamo negdje ''na rubu zbivanja'', treba odmah reči da je to samo Bogu slično i da se njegov ukus, kad su u pitanju povijesni događaji, savršeno ralikuje od našeg ljudskog shvaćanja. On nas uvijek iznenađuje, jer u velikom luku zaobilazi centre moći; kraljevske palače, kneževske dvore… i sva ona mjesta od kojih mi obično očekujemo rješenja, rasplete događaja, ili tražimo nove međaše za nova epohalna zbivanja.
Samo Božanska mudrost zna da je jedini mogući centar pravog zbivanja obična priprosta ljudska nastamba, kakvih je oduvijek bilo najviše. Samo je Bogu jasno da je najprikladnija osoba po kojoj će ostvariti svoj epohalni naum, ona, koja je kadra u svojoj jednostavnosti i čistoći duše ustupiti cijelo svoje biće, kako bi po njoj bio proslavljen Bog, a da pri tome ne traži ništa za sebe.
Takve osobe ne šeću raskošnim palačama, niti su stanovnici kraljevskih dvora. One hode prašnjavim putevima. Njihove su haljine jednostavne i skromne, a pogled plah i duša čista ispunjena miomirisom poniznosti kao miris ljubice nevidljive u travi.
Jedino takvo srce može primiti Ljubav koja nema granice. Samo takva duša može podnjeti bol koja je dostojna žrtve za spasenje cijelog svijeta.
Njezino ime bilo je Miriam – Marija. Slike koje prikazuju Mariju kako kleči u svojoj sobici s molitvenikom u ruci i prestrašenim pogledom gleda glasnika Božjeg djeluju previše teatralno i nestvarno. Lakše bismo prihvatili sliku na kojoj Marija kleči kraj ognjišta potpirujući vatru, jer već sam elemenat vatre podsjeća na prisutnost Duha Svetoga. Svjetlo kojim je obasjana i riječi anđelove; šalom Miriam – zdravo Marijo, kao i njezin odgovor: neka mi bude po tvojoj riječi; početak su nove ere, ere utjelovljenog Boga među nama. Jer njegovo ime je Emanuel – s nama Bog.
Današnji blagdan, ispunjen je sjajem nade. On nam poručuje, da na horizontu našeg vjerničkog, životnog hodočašća nije mrak, nego čudesni žar onostranosti gdje nas čekaju naša braća i sestre, od Boga proslavljeni, a u sredini rajskog svjetla divan je lik naše nebeske majke Marije, kamo teži svako vjerničko srce.
Mi, doduše, ne možemo Mariju dosljedno i potpuno nasljedovati u njezinim stožernim krepostima svetosti, ali ljepota poniznosti i poslušnosti trebala bi, posebno u ovom vremenu bahatosti i razmetljovsti, biti uzor svima nama, da u svojem svagdašnjem životu vršimo volju onoga, čijoj proslavi težimo u zajedništvu s nebeskom Majkom Marijom. Amen.

Molitva vjernika

Danas, kada slavimo začeće Onoga koga su naviještali proroci, a Djevica ga je u svome krilu nosila; upućujemo ti Oče nebeski svoje ponizne molitve i prošnje.

1. Za svetu Crkvu katoličku; da bude navjestiteljica čudesnih djela Božjih za sve ljude svijeta. – Molimo te.
2. Za sv. oca, biskupe, svećenike i sav Božji narod; da u radosti i oduševljenju služe jedinomu i pravomu Izvoru života i svetosti – Isusu, Sinu Božjemu, koji je na današnji dan začet u krilu blažene djevice Marije. – Molimo te.
3. Za one koji su na vlasti; da svoju službu, u duhu vjere, prihvate kao služenje, na opće dobro sviju. – Molimo te.
4. Za naše mlade obitelji; da s radosnim predanjem prihvate svaki novi život od Boga ponuđen. – Molimo te.
5. Za sve one koji se brinu za bolesne, nemoćne i siromašne; da to rade s ljubavlju i požrtvovnošću. – Molimo te.
6. Za roditelje; da svojoj djeci, primjerom i riječju usade u duše vjeru i pobožnost. – Molimo te.
7. Za našu pokojnu braću i sestre; da ih uvedeš u sjaj nebeske crkve u zejedništvu s Marijom i svetima. – Molimo te.

Oče nebeski, primi ove naše ponizne molitve i daj da ti služimo u poniznosti i poslušnosti, poput naše nebeske Majke Marije. To molimo po Kristu Gospodinu našemu.

Mi ne bi bili ljudi kada o svemu ne bi imali različita mišljenja. Tako će oni koji se iskreno smatraju slabim i grješnim rado čuti Isusove riječi u današnjem evanđelju : ''Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.'' Dok će drugi, oni ''pravedniji'', brzo nadodati: ali ne smije se zaboraviti što je Isus na kraju rekao ženi; 'idi i više ne griješi'. Dakako, točno je jedno i drugo, zapravo, najispravnije je odmah prihvatiti jedno i drugo.
Isus nije došao da nam kaže kako grijeha nema i da možemo raditi što nas je volja, ali nije došao niti suditi služeći se Božjom Objavom kao nekom vrstom krivičnog zakonika. On je došao liječiti grijehom ranjenog čovjeka i pozvati ga da se vrati kamo pripada, svome Stvoritelju. To je tema, kako prošle tako i današnje korizmene nedjelje, a to je ujedno i centralna poruka Isusove Radosne vijesti – evanđelja.
Farizejski kvasac, prijetvorni duh nazovi pravednika u svojoj zaslijepljenosti nije uspio procijeniti s kime to ima posla. Za njih je Isus bio samo jedan od učitelja Zakona, poznat po milosrđu i praštanju. 'Pa da vidimo kako će se izvuči kad ga suočimo s največim autoritetom i zakonodavcem – Mojsijem.' Oni koji su se bez imalo grižnje savjesti naslađivali ''uslugama'' takvih žena, sada dovlače jednu takvu pred Isusa tvrdeći da je zatečena u samom preljubu, a Mojsije je za takve naredio kamenovanje. ''Što ti na to kažeš?'' Glasilo je pitanje. Samo što Isus nije obični učitelj koji će se sada vrpoljiti citirajući Zakon i proroke da ublaži krivnju te žene. To je učitelj koji poznaje čovjeka u dušu. Pitanjem: ''tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci na nju kamen'', jasno daje do znanja da nije dovoljno Zakon ispovijedati riječima, deklarativno; nego on treba biti u čovjekovom srcu i on obavezuje kako tuženog tako i tužitelja. Postiđeni odlaze….Ovime je, doduše, završena pouka pismoznancima i farizejima, ali ono najbitnije tek slijedi. Isus nastupa kao liječnik. Onu koju je ljudska bezočnost osudila i bacila u prašinu prezira, na samo dno; on svojom Božanskom rukom pridiže dok joj govori: ''ni ja te ne osuđujem''. Za nju je to glas Božanske ljubavi , očinske dobrote, kojom Bog svoje dijete ponovno prizivlje u život. Isto kao izgubljenog sina prošle nedjelje, kojemu vraća dostojanstvo djeteta Božjeg. Nebeski liječnik pripisuje spasonosni lijek: ''Idi i od sada više nemoj griješiti!'' Grijeh je oprošten, zaboravljen, duša ozdravljena. Vraćeno joj je dostojanstvo djeteta Božjeg. Ranjena duša ispunjena je radošću, a ''usta puna smijeha'' kojima će od sada navješćivati veliko Božje djelo koje joj je Gospodin učinio, u duhu današnjeg psalma: ''velika nam djela učini Gospodin, opet smo radosni''. Gospodin oslobađa zasužnjene grijehom , i vraća ih slobodi djece Božje. Tu je i prorok Izaija koji u prvom čitanju umjesto Boga govori: ''Ne spominjite se onog što je bilo , niti mislite na ono što je prošlo. Evo činim nešto novo; već nastaje, zar ne opažate?'' (Iz 43, 18 – 19)
Onaj koji je najdublje iskusio snagu obraćenja i to ''ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista'', u ovo korizmeno vrijeme opominje nas da se ne bi uzoholili pa pomislili; ako smo shvatili bit obraćenja po evanđelju da smo ga dohvatili: ''Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo; što je za mnom zaboravljam, za onim što je predamnom, prežem, k cilju hitam, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu.'' (Fil 3, 13 – 14)
Ta nagrada višnjeg poziva Božjeg u Isusu Kristu je punina obraćenja. To je izlazak iz ropstva grijeha i radosno naviještanje ljubavi i dobrote Božje po kojoj smo spašeni.
Oni koji su iskusili milost istinskog obraćenja s Pavlom će priznati da time nisu zadobili bezgrješnost, ali njihov život više nikada ne će biti ono što je bio, jer su konačno ugledali svjetlo. Sada više nije bitno koliko je dugačak tunel kojim treba iči, bitno je svjetlo koje svakim korakom biva sve jače. Iskreni vjernik svijestan svoje ljudske slabosti moli: Ljubim te Gospodine danas više nego jučer, ali manje nego će to biti sutra.

Običaj je da se na današnju nedjelju ljubičastim platnom pokrivaju križevi i slike po crkvama. Da to ne bi bio tek običaj ili neka nerazumljiva teatralnost, potrebno je proniknuti u simboliku toga čina. Takva ''odsutnost'' lika Sina Božjega u ovo posljednje vrijeme korizme ima višeslojnu simboliku. Jedna od tih je suobličavanje Kristu u njegovoj ''osamljenosti'' pred i za vrijeme muke, koja će svoj vrhunac doseći na križu, kada će Spasitelj zavapiti: ''Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio!'' Dok će ljudska bezočnost izokrenuti Isusov vapaj u rugalicu: ''Ovaj zove Iliju'' (Eloi – Elias). Tada, na Veliki petak skida se pokornička koprena, a svećenik pokazuje Kristov lik: ''Evo drvo križa na kojem je Spasitelj visio, dođite, poklonimo se!'' I dok budem prilazio križu da se poklonim, riječi evanđeliste: ''znati će koga su proboli'' primijeniti ću i na sebe moleći: Oprosti meni grješniku Ljubavi neiscrpna, koju sam toliko puta svojim grijehom ranio i zatajio. Amen.

Molitva vjernika

Bogu, izvoru milosrđa, ljubavi i praštanja uputimo ponizne molitve.

1. Za svetu Crkvu, rođenu u kupelji preporođenja; da ju djelima pokore trajno obnavljaš i čistiš. – Molimo te.
2. Za papu, biskupe i svećenike da svojim životom i svjedočenjem budu blagovjesnici pomirenja i praštanja među ljudima. – Molimo te.
3. Za nositelje vlasti u našoj Domovini i svijetu; da moralnim i pravednim zakonima budu graditelji boljega društva. – Molimo te.
4. Za ljude koji su odbačeni i obespravljeni; da im pošalješ dobročinitelje koji će im pokazati kako pronači izlaz. – Molimo te.
5. Za sve koji su se grijehom udaljili od tebe i tvoga zakona; da im udjeliš milost traženja oproštenja i pomirenja. – Molimo te.
6. Za ovu zajednicu koja se sabrala na svetu misu; da nas oslobodiš napasti osuđivanja naših bližnjih i povedeš putem iskrenog obraćenja. – Molimo te.
7. Za našu pokojnu braću i sestre koji su prešli s ovoga svijeta; da im oprostiš grijehe te ih uvedeš u svoje kraljevstvo. – Molimo te.

O Bože, utočište siromaha, ne ogluši se na molbe onih koji te zazivaju, pošalji svoga Duha na pomoć našoj nemoći da ukorijenjeni u tvojoj ljubavi uzmognemo donijeti plodove svetosti života, po Kristu našem Gospodinu. Amen.

Naziv sredoposna za današnju nedjelju govori nam da smo u sredini korizme i korizmenog posta, što god pod time mislili i kako ga osmislili.
Ako pozorno razmotrimo današnja čitanja, odmah će nam biti jasno da nas ona pripremaju na obraćenje, što za večinu vjernika znači korizmenu ispovijed. To je posebno istaknuto u Drugoj Pavlovoj poslanici iz koje smo danas čitali: ''Umjesto Krista zaklinjemo; dajte, pomirite se s Bogom!'' (« Kor 5,20) Vrhunac pomirenja je ''kušanje Božje dobrote'' na koju nas poziva današnji psalam: ''Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin!'' To je poziv k euharistiji, kojoj je starozavjetna mana pralik. Prvo čitanje iz knjige o Jozui opisuje oproštaj Izraelaca od mane – ''hrane s neba''. Od sada će jesti plodove ruku svojih . U misi prikazujemo ''plod zemlje i ruku čovječjih '' i ''plod trsa i ruku čovječjih''. Ti plodovi po euharistijskoj molitvi postaju Krist kao što oni koji ga blaguju postaju kristijani – kršćani, pokristovljeni. Biljeg ''stolu riječi Božje'' danas je upečatljiva Isusova prispodoba o sinu razmetnom, odlutalom, izgubljenom… Zapravo, to je priča o krivo shvaćenoj slobodi.
Riječ je o kamenu spoticaja o koji se čovjek najčešće spotiče od onog dana kada je pogledao stablo spoznaje dobra i zla, čiji plodovi su bili neodoljivo zamamni, sve dok ih nije kušao. To stablo nije nestalo, nije uvenulo. Ono će se zeleniti sve dok bude čovjekove djetinje radoznalosti i nezrele potrage za krivo shvaćenom slobodom. Tako nema potrebe truditi se kako bismo opisali nevolje mlađeg sina u koje je upao kad je napustio očev dom , jer takvih je sinova oko nas više nego onih koji su ostali uz oca. Jednako tako, krivo bi bilo jedne prozivati lošima, a druge dobrima, jer kao u prispodobi tako i u našem svagdašnjem životu; ni jedan ni drugi nisu svijesni što to znači biti zajedno s Ocem, jer nisu svijesni bogatstva njegove ljubavi, nego im je važnije nasljedstvo – imetak. Dok se mlađi sin, poučen gorkim iskustvom, raskajan vraća ocu, stariji, ne samo da nije svijestan milosti što je uvijek s ocem, nego kao da je zavidan što nije prošao kroz iskustvo ''slobodnog života'' svog mlađeg brata. To je trajna napast kojoj su podložni oni ''dobri'', jer nisu do kraja shvatili da zapravo postoji samo jedan pravi put, a sve ostalo vodi u propast.
U ovoj na izgled jednostavnoj prispodobi dana je mudrost života za svakog čovjeka i aktualna je danas više nego ikada, jer iči pravim putem, živjeti u skladu s Božjim planom koji nam je namijenio za nas je kategorički imperativ. Odlutali, izgubljeni čovjek nije samo prijetnja sebi nego okolini. Još je veći problem kad takvi pojedinci prerastu u izgubljenu zajednicu koja se onda do te mjere ponaša neodgovorno da svojim ponašanjem i uredbama dovodi u pitanje sam život na ovoj planeti.
Ovom prispodobom Isus nam jasno objavljuje novost spoznaje Oca nebeskog koji se toliko razlikuje od slike Boga strogog suca kakvim ga prikazuju ''slijepi vođe'' zadojeni ''farizejskim kvascem''.
Ako je netko upao u nevolje zbog krivog izbora, onda to ne treba tumačiti kao Božju kaznu, već prije pripisati čovjekovoj nezrelosti. Isto tako Bogu nisu potrebni advokati koji će tumačiti njegove postupke , nego iskreni svjedoci radosti koja proizlazi iz milosnog zajedništva s jim, Izvorom života, kojemu nema alternative.
Za kraj papin tekst iz nagovora u Beču 11. IX. 1983., koji tako jezgovito i jasno tumači posljedice krivo shvaćene slobode kao i potrebu obraćenja.
''U dubokoj prispodobi o izgubljenom sinu sadržana je zapravo cijela vječna drama čovječanstva; drama slobode, drama loše iskorištene slobode.
Čovjeku je Stvoritelj darovao dar slobode. U svojoj slobodi on može ovu zemlju urediti i oblikovati, može stvoriti čudesna djela čovječjega duha kojih je puna zemlja i svemir… Sloboda čovjeka osposobljuje da Boga ljubi i slavi, što je najviši čin čovječjega dostojanstva.
No sloboda ima svoju cijenu… Sloboda nije samovolja . Čovjek ne smije činiti sve što zna i može ili mu se dopada. Nema slobode bez ograničenja. Čovjek je odgovoran za sebe, za bižnjega i cijeli svijet. On je i pred Bogom odgovoran. Društvo koje podcjenjuje odgovrnost, zakon i duševnost, dovodi temelje čovječjeg života u nesigurnost. Čovjek bez odgovornosti bacit će se u naslade života i kao izgubljeni sin dospjeti u bezizglednost, izgubivši i domovinu i slobodu. U svojem će bezobzirnom egoizmu i bližnjega zloupotrijebiti ili će si nezasitno prisvojiti sva materijalna dobra. Kada se ne priznaje obaveznost najviših vrijednosti , ruši se brak i obitelj, malo se cijeni život drugoga čovjeka, osobito nerođenoga. Umjesto klanjanja Bogu nastat će klanjanje novcu, prestižu, moći.
Nije li cijela povijest čovječanstva povijest zloupotrebe slobode? Ne stupaju li i danas mnogi putem izgubljenoga sina? Stoje pred slomljenim životom, pred izdanom ljubavlju, u nevolji koju su sami skrivili. Pitaju se: kamo sam dospio i ima li izlaza? (…)
No Isusova prispodoba ne dopušta da stanemo pred žalosnom situacijom. Riječi: ''Ustat ću i poći k ocu svojemu'' potvrđuju nutarnji povratak. To je polazna točka čovjekova obraćenja. Tome odgovara dolazna točka na Božjoj strani. Otac čeka… na povratak svojega sina… Izlazi na ulice… Želi se s njim sastati. Ta je ljubav odvijeka skrivena u Očevu srcu, a čovječanstvu je otkrivena u Isusu Kristu. Njegov križ i uskrsnuće predstavljaju vrhunac toga očitovanja. Polazna točka u povijesti svakoga braćenja čovjeka i čovječanstva stalno je prisutna u znaku križa. Jer u križu se ljubav Oca i Sina i Duha Svetoga jedanput zauvijek spustila dolje te ostaje neiscrpljiva. Vratiti se i obratiti znači susresti se s ovom ljubavlju.'' Amen.

Molitva vjernika

Bože, pozivaš nas na put s Kristom kroz poniženja do proslave, stoga te usrdno molimo za svjetlo vjere, okrepu nade i žar ljubavi.

1. Gospodine, za sve ljude; da se odazovu Božjem pozivu na ljubav, opraštanje i dobrotu. – Molimo te.
2. Za papu, biskupe, svećenike; da svoju snagu crpe iz Kristova križa. – Molimo te.
3. Da svojom vjerom svjedočimo tvoju milosrdnu ljubav i bezgraničnu dobrotu. – Molimo te.
4. Za nas ovdje nazočne, da budemo spremni pomoći svima kojima je pomoć potrebna. – Molimo te.
5. Gospodine nauči nas prihvaćati sve ljude, bez obzira na razlike. – Molimo te.
6. Ukloni od nas pogubu nesloge, zavisti, mržnje. – Molimo te.
7. Naše pokojne primi na gozbu vječne slave. – Molimo te.

Gospodine, Oče rasipnih i zalutalih, primi naše molitve i pokaži nam svoje milosrđe, oživi nas nježnošću i privedi k stolu nebeskog kraljevstva. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

U znaku broja tri

U prvom čitanju iz Knjige Izlaska čuli smo kako Bog poziva Mojsija iz goručeg grma da se vrati u Egipat i da izvede narod iz ropstva u Obečanu zemlju.
U poslanici nam sveti Pavao kazuje kako treba tumačiti sv. Pismo i kako je srž Starog zavjeta, oslobođenje iz egipatskog ropstva, primjenjiva na Krista i naše spasenje.
U evanđelju smo čuli prispodobu o smokvi.
Tako imamo tri snažna poticaja pomoću kojih bi trebali na ovu treću nedjelju korizme preispitati svoj kršćanski poziv utemeljen na tri glavna sakramenta: krštenju, potvrdi i euharistiji.
Temelj našeg kršćanskog poslanja je sakramenat krštenja. Hvala Bogu svi su kršćani, uglavnom, svijesni svoga krštenja. Kršćani Hrvati ponosni smo i na 'stoljeće sedmo', kao kamen temeljac pokrštenja našeg naroda. Na žalost, slabo smo ili nikako svijesni da je krštenje poziv Božji i savez s Bogom. Tim sakramentom započinje naš rast u vjeri usporedo s tjelesnim rastom i razvitkom. Veliki broj kršćana, pak, misli da je krštenje svršen čin. Dobio sam ime, postao sam kršćanin i to je to. Sve je manje onih koji osjećaju izvjesnu obavezu i neispunjavanje te obaveze kao grijeh, dok je sve više onih koji nemaju jasan pojam što bi to bi grijeh, koji se prema njihovom mišljenju događa onim drugima – zločestima. Ja sam dobar jer idem u crkvu i imam lijepo mišljenje o sebi.
Božji poziv Mojsiju da se vrati u Egipat i da izvede narod iz ropstva, slika je našeg poziva koji je iniciran sakramentom krštenja, a u punini očitovan u sakramentu potvrde kao izlazak iz ropstva grijeha u slobodu djeteta Božjeg. Goruči grm koji plamsa a ne sagorijeva slika je Duha božanske ljubavi koji smo primili na sakramentu potvrde. Stoga se tom sakramentu pristupa u zrelijoj dobi, jer tim sakramentom kršćanin svijesno potvrđuje krsno obečanje da želi biti 'novi stvor'. To podrazumijeva 'izlazak' iz domene grijeha, što je težak i za čovjeka neizvediv podhvat koji ne ide bez Božje pomoći. Stoga je tu Krist – duhovna stijena koja nas prati i iz koje pijemo 'vodu života' što nije drugo nego euharistija.
Pa ipak, upozorava nas Pavao apostol u današnjoj poslanici: ''ne zaboravite da su i u onom prvom Izlasku pod Mojsijevim vodstvom mnogi bili pod oblakom – oblak je simbol Duha Božjega – pa ipak su mnogi od njih propali, mnogi su pili iz čudesne stijene – stijena je slika Krista – a ipak se većina nije svidjela Bogu.'' (1 Kor 10, 1-6. 10-12).
Ovo Pavlovo pismo opomene itekako se odnosi i na nas, na naše ponašanje i naša lutanja. Stranputice grijeha danas i 'ponosni kršćani' žele prikazati kao po sebi razumljiv i prihvatljiv način života.
Međutim, nije dovoljno biti 'ponosan kršćanin', traže se i plodovi. Život kršćana bez ploda dobrih djela sličan je nerodnoj smokvi iz današnjeg evanđelja. Ta smokva, to smo mi, i kao pojedinci i kao zajednica – crkva. Kristu zahvaljujući nismo posječeni, jer on moli Oca da nas ostavi kako bismo donijeli ploda.
U korizmi smo, vremenu ozbiljnom za vlastito preispitivanje i donošenje odluka kako bismo živjeli u skladu s Božjom voljom i kako bismo odgovorili na poticaje njegove ljubavi koja plamsa poput 'goručeg grma'.
Sveti otac u ovogodišnjoj korizmenoj poruci (2007.g!) citira apostola (Iv 12, 32) ''A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi '' i nastavlja: Gospodin žudno čeka naš odgovor, očekuje od nas da prihvatimo njegovu ljubav i dopustimo da nas on privuče k sebi. Međutim, nije dovoljno samo prihvatiti njegovu ljubav, treba odgovoriti i potruditi se priopćiti je drugima: Krist ''me privlači k sebi'' da bi se sjedinio sa mnom, kako bih naučio ljubiti braću istom ljubavlju. Amen.


Molitva vjernika

Braćo i sestre, korizmena obnova želi nas osloboditi od naše neodlučnosti i grješnih navika. Zamolimo našeg Gospodina da možemo uvijek biti budni i poslušni za ono što on od nas traži.


1. Za Crkvu i sve njezine pastire; da uvijek upućuju svijetu riječi Kristovih opomena i potiču sve kršćane da u svome životu stavljaju Boga na prvo mjesto. – Molimo te.
2. Za sve kršćane, da uvijek smognu hrabrosti preispitivati svoj život i s Božjom pomoću izabrati put obraćenja i spasenja. – Molimo te.
3. Za današnji svijet koji živi u okovima različitih ovisnosti: da shvate kako ih jedino Krist može osloboditi i dati pravi smisao života. – Molimo te.
4. Da uvijek imamo na umu konačni cilj svoga života te da svjedočimo svojom ljubavlju i zauzetošću za bližnje. – Molimo te.
5. Za sve nas koji se nedjeljom i blagdanom okupljamo na euharistiji; da nam slavljenje svetih otajstava ojača vjeru, učvrsti nadu i usavrši ljubav. – Molimo te.
6. Za našu bolesnu braću i sestre; da ih u trpljenju ojačaš snagom svoje ljubavi i probudiš u njima nadu i pouzdanje u tebe Gospodine. – Molimo te.
7. Za naše pokojne, da ih uvedeš u svoje kraljevstvo. – Molimo te.

Gospodine ti si strpljiv s nama jer nas ljubiš i želiš naše spasenje. Ti želiš da život svakoga od nas bude velikodušan odgovor na dar tvoje vječne ljubavi. Daj nam svoje snage i milosti da uvijek donosimo plodove svetosti i tako zaslužimo postati dionicima Tvoje slave na nebesima. Koji živiš i kraljuješ po sve vijeke vjekova. Amen.