|
Teren kaže:
Ćudljiva sudbina nekada spoznaju ostavi da bude pronađena na putu ka jeftinim cipelama. Treba se kretati otvorenih očiju, pa će i spoznaje biti češće. Naglašavam kretanje. Sjedeći u kancelariji, neću naći ni rukopis, ni spoznaju.
Ne nađoh cipele, ali nabasah na vrelo informacija na mjestu na kojem sam se njima trebao i nadati – kod mog dvorskog tiskara. Kaže čovjek, citat po sjećanju i pod lupom pretjerivanja:Oni ti nisu uopće zainteresirani da ih netko kupuje, čak ni da budu izdani. Ja im više neću tiskati ništa što nema CiP. Evo, ovoga sam poslao u biblioteku da si uzme CiP, a tek onda sam ga tiskao. Sve oni plate, čak ni ne pitaju puno što to košta. Često su potpuno svjesni da nemaju nikakve vrijednosti i skupe novce samo da bi imali neku tiražu koju će razdijeliti ne znam ja kome. Donesu mi nekada nešto, neke pjesme, udžbenike, priručnike ili bilježnice. Nekada u Word-u, nekada ovako, nekada samo na listovima rukom ispisanih papira. Onda ja njima nešto složim. Prijelom? Pa, ja im to prelomim nekako. Grafiku im isto ja napravim, evo vidi kako to bude. Ne, neću ti ih slati, nemaš ti ništa od njih. Insistirao sam neka mi pošalje one mlađe koji pišu poeziju ili prozu, možda uočim nešto vrijedno. Mislim da me neće poslušati. Možda je u pravu.
Na putu k cipelama, prije seminara moga tiskara o vanity publishingu iz našeg sokaka, doznao sam da stari drugari iz jedne velike, nekada i daleko veće firme, redovno objavljuju nešto o sebi. Napamet sam izračunao koliko ima sličnih i zgrozio se. Polako, doći ćemo i do njih. U gluho doba noći ja ću poći doznati neke elemente kalkulacije.
Na svoje mjesto sjeda relacija:Svi pisci su autori, ali nisu svi autori pisci.
|