|
Čitajući danas neke ulomke iz "Proklete avlije", shvatio sam da su Bosanci dušu dali za pripovjedače. Umjesto izvoza kuhinjskih specijaliteta, viceva i ratova, trebali bi se potruditi i izvoziti svoje pisce.Koliko (a malo) o njihovim autorima znam, sve sam ih od reda rado čitao, odnosno, ako sam što čitao - čitao sam Bosance, Galbraitha i Verna. Pređi među potonjima je smatrao da svijet može biti bolje mjesto, a potonji od potonjih je fantazirao nešto manje.
Generalizirano i romantizirano, Bosanac je mudrac, vješt pripovjedač, narator i pregovarač. Sjećam se direktora jedne radne organizacije u ogromnoj firmi, starijeg čovjeka, Bosanca. U jednodnevnom posjetu njegovom kraju, a kako mi je bio vodič, mogao sam ga satima slušati kako priča o ranijim danima, ljudima, politici, planovima. Svaka priča je bila zaokružena, zanimljiva, struktuirana.
Kao i mnogi drugi koje sam upoznao, i ovaj voli tjerati šegu - što ga tjera da uvijek traži poante, odnosno da ih vremenom počne isam stvarati, ili barem njihovo iznošenje elegantno prebacivati na kraj priče.
Na tragu svih drugih, često izmjenjuje priče s njemu sličnima - brusi svoje pripovjedačko umijeće i skuplja nove i nove fantazije, realije ili zaključivanja.
Ima vremena na pretek, jer sve je ionako u funkciji ležerne upotrebe vremena - što je najosnovniji sastojak za pletenje fabule, kristaliziranje pouke, generiranje likova, nadopunjavanje istine fantazijama.
Istina je fluidna stvar, ali zaključak jest bitan, pouka se mora nametnuti makar izmišljenim argumentima u stalnoj šahovskoj borbi protiv podjednako prepredenih sugovornika - logika priče se očuva po svaku cijenu, integritet koji obavezno drži vodu se svakodnevno testira u tisućama malenih debatnih klubova.
Ozbiljno rečeno, svjestan sam da se radi o neznanstvenoj generalizaciji, ali pukla me je ideja i zapisujem ju ovdje: treba Bosance potaknuti da još malo pripovijedaju.
|