utorak, 21.11.2006.
Ah... te promjene
Ne znam da li sam vam rekla, ili nisam,
ali...
Prije 2 tjedna sam definitvno odlučila poraditi na sebi.
U svakom pogledu i na svim područjima!!!
Krenula sam na dijetu, koja je manje-više uspješna,
recimo...
(da vam ne objašnjavam kako jedan dan imam 2 kg manje, a onda drugi dan 3 kg više itd...)
No, ajde, bit će valjda dobro.
U subotu sam se ošišala. Ne onak kao obično!
Ošišala sam se na kratko. Full kratko i stavila pramenove.
Super mi je zurka i ja sam baš sretna.
I moja frizerka je zadovoljna, mada je bila sva u šoku kad sam joj rekla da skida sveeeeeeee!!!
Komentari su fantastični i ja sam zadovoljna - to je na kraju krajeva i najvažnije, zar ne?
E, sad, ljudi obično vele da žene rade drastične promjene u svome izgledu i šire, kada im se nešto jakooooo promijeni u životu.
Ne znam da li je to tako, ili nije, možda mi se tako poklopilo (uh, baš sam uvjerljiva, ne?)
Naime, upisala sam i neku dokvalifikaciju i sada sam sva u knjigama, skriptama, predavanjima, ispitima...
...kao do sada nisam imala dovoljno obaveza i imala sam preeeviše vremena, pa ono...
Nego, ono kaj sam Vam priznati je sljedeće....
Ja se zaista fantastično osjećam!!!
Fantastično!
Činjenica je da ne spavam baš najbolje, da mi je glava puna novih informacija, da sam postala prava školarka, ali sve to me apsolutno jakoooo veseli.
Bojala sam se da ću možda biti smiješna sama sebi, ali nisam.
Položila sam već 2 ispita sa odličnim ocjenama (danas u 4 polažem još jedan - držite fige!!!)
Zanimljivo je to kako sam svojedobno proputovala pola svijeta (doslovce :-)),
upoznala sam ljude iz gotovo svih dijelova svijeta, i tek sada kada sam se konačno skrasila "Doma" skužila sam da mi ni to nije dosta.
Uvijek sam mislila da ću nešto postići, nešto važno, veliko.
Ne mislim pritom na basnoslovno bogatstvo, lovu, kućerinu, bijesan auto... (mada se ne bih previše bunila, hihihi)
Nisam studirala kada sam mogla, trebala, trebala, trebala...
A možda i nisam trebala tada, jer tada nisam znala ono što znam sada!!!
Sada sam apsolutno sigurna u sve ovo što radim, apsolutno sam sretna što sam imala prilike koje sam imala i koje sam iskoristila na najbolji mogući način!
Možda sam i imala sreće, možda mi je pomogla moja izvanredna pozitiva kojom uglavnom zračim, ne znam.
Ovaj post već zvuči pomalo narcisoidno, nije mi to bila namjera, vjerujte!
Već godinama radim, zarađujem, privređujem, i zadovoljna sam sa svime što sam postigla.
Mada se to ne mjeri u novcima, nekretninama i sl, mogu se pohvaliti sa zaista prekrasnom obitelji, divnim prijateljima, dobrim poslom i Ok šefom, probuđenom pameti koja me tjera da idem još malo dalje da i mojoj djeci danas-sutra bude bolje.
Ionako sve ovo što sad radinm, svi ovi ispiti koje polažem i koje ću položiti - polažem zbog svoje dječice koju jedva čekam da upoznam.
A Vas sve skupa u razeljak ljubim i baš sam nekako sretna danas!!!
:-)))
Pusabok,
- 12:45 -
<$A jel?!$ (22) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 20.11.2006.
Zapalimo milijun svijeća...
Hej vi, moji dragi blogeri,
svi Vi koji me čitate (i koje ja čitam) znam da ćete mi se pridružiti u paljenju ovih svijeća kojima dižemo svoj glas i borimo se PROTIV DJEČJE PORNOGRAFIJE NA INTERNETU, ali i dječjeg zlostavljanja općenito!!!
Ovih dana se bruji o tome na sve strane, vjerujem da im mi možemo pomoći na ovaj način!!!
I zato Vas molim, ako već niste, a ako jeste, nema veze, možete još jednom:
ZAPALITE SVIJEĆU ZA TE KLINCE, jer je oni sami ne mogu zapaliti!!!
www.lightamillioncandles.com
Pusabok,
mi možemo promijeniti svijet!!!
- 11:01 -
<$A jel?!$ (3) - Isprintaj - #
utorak, 14.11.2006.
Ana Magaš vs. Tomo Sopljanac
Dobro jutro, džezeri...
Eto, koji paradox...
prvo me nema danima, onda mi Dnevnik starog momka u komentarima napiše da napišem nešto veselije...
Baš sam i mislila pisati o nečem skroz veselom, ali ova naša svakodnevica me lagano ubija u pojam.
Naime, radi se o Ani Magaš, svi ste čuli za njen slučaj i svi ste upoznati sa činjenicama.
Međutim, ne znam da li su svi imali prilike pročitati:
Ovo ste možda dobili već kao fwd na mail, ali neće škoditi da pročitate opet. I opet.
I opet.
I opet.
...Ana Magas dobila je u ponovljenom sudjenju 8 godina zatvora. Eto I
komentara. Za sjesti I plakati
Ne dirajmo pravosuđe
Piše: Stanko Borić
18.03.2006.
Izvjesni Tomo Sopljanac krajem ovoga tjedna osuđen je na zatvorsku kaznu u trajanju od godine dana. Izvjesna Ana Magaš nekoliko mjeseci prije toga osuđena je na devet i pol godina zatvora. Ne, Tomo Sopljanac nije počinio krađu ili provalu ako ste to mislili, i ne, Ana Magaš nije dilala tone droge i trgovala ljudima. Tomo Sopljanac ubio je vlastitu ženu golim rukama. Ana Magaš ubila je vlastitoga muža nožem. Sopljanac je ubio ženu koja je došla kući u alkoholiziranom stanju. Ana Magaš je ubila alkoholiziranog muža koji ju je davio. U slučaju ubojstva supruge Županijski sud u Zagrebu u obrazloženju presude je naveo kako je Sopljančeva supruga bila "jako agresivna" pa je opravdano da ju je muž udario šest puta šakom u glavu. I još dva puta nogom dok je le žala na podu, vjerovatno da izbije i zadnje znake agresivnosti iz nje. Županijski je sud u Zadru u svome obrazloženju presude Ani Magaš naveo kako je sama provocirala vlastito davljenje. Ona je, na zgražanje suda, nešto ranije u večeri plesala sa drugim muškarcem i upornim nastojanjem da uđe u vlastiti dom natjerala muža da je prignječi na sudoperu i umjesto da "pristane na pretrpljenje lakših tjelesnih ozljeda", kaže sudac, ona je, zamislite podignula ruku na muža. Na suđenju Sopljancu je utvrđeno kako nije imao namjeru ubiti ženu već je samo odmaknuti od sebe. Ana Magaš je pak "sama tražila sukob, a pokojni muž je logično reagirao nazvavši je kurvom", kaže zadarski županijski sud. Sopljancu je kao olakotna okolnost uzeta činjenica da ima sedmero djece, dok je Ani Magaš činjenica da ima djete odmogla na sudu koji je to uzeo kao otegotnu okolnost kazavši kako je svome djetetu "prekinula normalno djetinjstvo".
No, nećemo se mješati u neovisnost hrvatskog pravosuđa. Ipak oni znaju provoditi zakone i šititi građane od nasilništva, pljački, ubojstava, silovanja i sličnih djela. Ipak su naši suci poput Lozine tu da nam kažu kako vađenje očiju živim ljudima nije tako strašno kako se čini. Ipak je ono to koje zna kako se guranje prsta u anus treba zvati rukovanje, a ne sodomija. Ipak je ono to koje kaže kako je olakotna okolnost u slučaju gaženja djevojčica činjenica da netko potiče iz ugledne obitelji. Ipak je sudac Milanović tu da nam kaže kako su ljudi naposlijetku odgovorni za djela svojih predaka počinjenih unazad nekoliko stoljeća. I ipak je tu Vladimir Gredelj da nam kaže kako zakodonavna i izvršna vlast ne smije, sačuvaj Bože travestije, komentirati presude njegovih kolega. I zato pustimo ih neka rade svoj posao. Pustimo ih neka se i s njima ljudi rektalno rukuju i jednostavno ih odmaknite od sebe kao što je Sopljanac odmaknuo svoju ženu.
Ja nisam neka feministica, niti muškomrziteljica, dapače!!!
Ne bih voljela da se netko nađe uvrijeđen ovime što sam gore napisala, pa se stoga unaprijed ispričavam ako sam nekoga dodatno povrijedila.
Ali ovakva nepravda me zaista baca na koljena i pitam se do kada ćemo živjeti u ovakvom okruženju, gdje je pravosuđe u najgorem mogućem stanju?!
Pusabok,
sljedeći post će biti veseliji - obećavam!!!
- 08:44 -
<$A jel?!$ (6) - Isprintaj - #
srijeda, 01.11.2006.
Svi ti anđeli oko nas...
Ovaj post je nadahnut jedim životom, jednim prerano ugašenim životom...
...nadahnut je jednim malim anđelom koji je uspio u tako kratkom vremenu ostaviti tako velik i neizbrisiv trag.
Uzet ću si to pravo i pisat ću o tome, o tom malo anđelu mada ga nisam imala priliku upoznati,
nadajući se da mi njegova mama neće zamjeriti.
Lutajući po blogu, na današnji dan - vidi slučajnosti - ja naletim na jedan blog,
na blog jedne hrabre mame koja je morala proći kroz tragediju kroz koju ni jedan roditelj ne bi trebao proći...
Izgubila je dijete! Izgubila je svog malog anđela, najdražeg anđela...
Imala je priliku stvoriti najveću sreću na svijetu, osjetiti je i dotaknuti i onda je ostala bez nje...
Čitajući sve te detalje iz njihovih života i želju za borbom i voljom za životom, osjetila sam takvu suosjećajnost,
takvu snagu i požrtvovnost.
Osjetila sam bezuvjetnu ljubav!!!
Osjetila sam toliku veličinu i težinu u cijeloj toj priči...
Tu se ne radi samo o tome koliko je ta životna priča sama po sebi tragična, tu se radi o najjačim ljudskim osjaćajima,
o ljubavi i snazi koju samo roditelji mogu osjetiti prema svojoj djeci, pogotovo ako su tako mali i nemoćni.
Najgore od svega je ako mislimo da svi ti klinci ne osjete i ne znaju ništa jer su "bubani",
da ne razumiju jer su premali i da zaboravljaju s vremenom što se dešava u njihovim malim životima.
Naprotiv, njihovi mali mozgovi itekako znaju što se oko njih dešava, jer su upravo oni poslani da bi nama pokazali neke životne vrijednosti i ciljeve, jer smo ih mi potisnuli i zaboravili baveći se nekim drugim, manje zahtjevnim stvarima.
Da bi nas naučili kao treba voljeti i kako treba oprostiti!
I zato se divim toj majci, jer je unatoč svoj boli koju i sada osjeća, ustrajala u svemu i nastavila živjeti, nastavila je voljeti i naučila je živjeti sa uspomenom - mislim da je to onaj najteži dio...
Zaboravili smo kako je malo potrebno da budemo sretni,
zaboravili smo koliko mi sami kao pojedinci možemo pomoći...
Najgore što možemo učiniti, a to obično radimo, je da okrenemo glavu i odemo dalje...
Osjetite li i Vi onaj okus gorčine u srcu, ili i njega sputavate?
...a tko zna, možda nema tog "dalje...", a toga nismo ni svjesni...
... idem sada zapaliti svijeću za neke meni drage ljude,
ali i za malog anđela o kojem sam danas pisala
Pusabok,
sa suzom u oku
- 14:08 -
<$A jel?!$ (11) - Isprintaj - #
