srijeda, 01.11.2006.
Svi ti anđeli oko nas...
Ovaj post je nadahnut jedim životom, jednim prerano ugašenim životom...
...nadahnut je jednim malim anđelom koji je uspio u tako kratkom vremenu ostaviti tako velik i neizbrisiv trag.
Uzet ću si to pravo i pisat ću o tome, o tom malo anđelu mada ga nisam imala priliku upoznati,
nadajući se da mi njegova mama neće zamjeriti.
Lutajući po blogu, na današnji dan - vidi slučajnosti - ja naletim na jedan blog,
na blog jedne hrabre mame koja je morala proći kroz tragediju kroz koju ni jedan roditelj ne bi trebao proći...
Izgubila je dijete! Izgubila je svog malog anđela, najdražeg anđela...
Imala je priliku stvoriti najveću sreću na svijetu, osjetiti je i dotaknuti i onda je ostala bez nje...
Čitajući sve te detalje iz njihovih života i želju za borbom i voljom za životom, osjetila sam takvu suosjećajnost,
takvu snagu i požrtvovnost.
Osjetila sam bezuvjetnu ljubav!!!
Osjetila sam toliku veličinu i težinu u cijeloj toj priči...
Tu se ne radi samo o tome koliko je ta životna priča sama po sebi tragična, tu se radi o najjačim ljudskim osjaćajima,
o ljubavi i snazi koju samo roditelji mogu osjetiti prema svojoj djeci, pogotovo ako su tako mali i nemoćni.
Najgore od svega je ako mislimo da svi ti klinci ne osjete i ne znaju ništa jer su "bubani",
da ne razumiju jer su premali i da zaboravljaju s vremenom što se dešava u njihovim malim životima.
Naprotiv, njihovi mali mozgovi itekako znaju što se oko njih dešava, jer su upravo oni poslani da bi nama pokazali neke životne vrijednosti i ciljeve, jer smo ih mi potisnuli i zaboravili baveći se nekim drugim, manje zahtjevnim stvarima.
Da bi nas naučili kao treba voljeti i kako treba oprostiti!
I zato se divim toj majci, jer je unatoč svoj boli koju i sada osjeća, ustrajala u svemu i nastavila živjeti, nastavila je voljeti i naučila je živjeti sa uspomenom - mislim da je to onaj najteži dio...
Zaboravili smo kako je malo potrebno da budemo sretni,
zaboravili smo koliko mi sami kao pojedinci možemo pomoći...
Najgore što možemo učiniti, a to obično radimo, je da okrenemo glavu i odemo dalje...
Osjetite li i Vi onaj okus gorčine u srcu, ili i njega sputavate?
...a tko zna, možda nema tog "dalje...", a toga nismo ni svjesni...
... idem sada zapaliti svijeću za neke meni drage ljude,
ali i za malog anđela o kojem sam danas pisala
Pusabok,
sa suzom u oku
- 14:08 -
<$A jel?!$ (11) - Isprintaj - #
