nedjelja, 14.01.2018.
Dodir vječnosti
Glas u planini, pjeva žuna
Hladan snježni vjetar
zavija kroz krošnje jela.
u daljini nazire se luna
Žubor potoka
rogovi jelena
beskrajno prostranstvo
Živog zelenila.
Potpuna svijest sadašnjeg trenutka,
Udisaj zraka, dodir oblutka.
Nema ni plača, ni smijeha, ni jada,
Ni jučer, ni sutra,
već samo sada,
nikakva misao ne remeti mistična jutra.
Osjećaj jedinstva sa kreacijom,
Nema potrebe za racionalizacijom,
Ne postoji jastvo, već samo bistvo,
Dodiruje me vjetar žutim listom,
Iz sna me budi hladna voda,
Prestanak želja je potpuna sloboda.
Oko mene cvijet i zemlja i kamen,
U daljini grmi, na nebu plamen,
Tišina je tiša, kapi postaju kiša,
Zvukovi vječnosti dodiruju uši,
Al` ne čujem njima, osjećam u duši.
Razumom spoznajemo prolazne stvari,
Vječnošću duha priroda žari,
A vezanost na prolazno ljepotu kvari.
U čovjeku ljepota duha se krije
Dok živi svoje snove, u snovima nije.
Otvoreno srce kao prozor u raj,
Nesebično daje neiscrpivi sjaj.
U mladom čovjeku velik je duh,
koji sije kao svjetlo u tmini,
koji čini, da se naša uvjerenja
Ne mijenjaju pod utjecajem okruženja,
da živimo svoje snove,
Da oblikujemo resurse u kombinacije nove,
Uz malo hrabrosti i žara, al` još nešto fali,
Da bi čovjek mali, mogao čuda da stvara.
A to je da otvori prozor, da Božja prostranstva,
Izbivši iz nas,
Rasvijetle put našeg poslanstva,
I da nas krasi poniznost,
koja nas štiti od gubitka dostojanstva.
Samo u tišini, samo u samoći,
Oslobodit će se um i mudrost će doći,
U patnji i boli, u strahovima, tuzi,
ona se rađa u jecaju i suzi.
Važno ju je onda utkati u življenje,
Tako da prakticiramo životu divljenje.
Ljepota života je u očima promatrača.
Oznake: Emotivna poezija
subota, 30.07.2016.
dok sjedim u polutmini
Nemilosrdni fakultet
motiv je prošla zima na 4. godini faksa te pri kraju neke stvari ove zime.)
...u nepomičnoj hladnoći
od umora mi se sklapaju oči
topla šalica bijele kave
grije mi ruke
vani vjetar i duh jesenski
čekam noć
da mi oduzme brige
sat za satom prolazi
dolazi zima ljuta
koja slama dušu
nije zima što vani
izbjeljuje dan
već je u srcu bolno hladno
Radi faksa znam
jutro ustajem
zakoračujem na ledeno tlo
oblačim ledeni ogrtač
i izlazim u mokru jutarnju noć
sve je tamno i mračno
ali uskoro će prve zrake sunca doć
lede se suze
što niz obraze klize
ledi se osmjeh
okus fakultetskog nemira
nemam snage
da dignem glavu
nemam snage
da udahnem hladnoću
duša me zebe i danju i noću
brojim dane
nije to više vrijeme
nisu to više dani
to je sjena
to je magla
Fakultetski nemir
sklupčano mače u snijegu
izgubio se
kud god da krene
nema puta
čeka milost
prolaznika
koji nikako ne dolazi
zaboravilo je miris ogništa
mora iskusiti miris zime
čeka i čeka, još ima nade
jer samo nezna
jer samo ne može
ostaje njemo
ja sam u noći
i noć me obavija
snovi su se smrzuli
Oznake: Emotivna poezija
