nedjelja, 14.01.2018.
Dodir vječnosti
Glas u planini, pjeva žuna
Hladan snježni vjetar
zavija kroz krošnje jela.
u daljini nazire se luna
Žubor potoka
rogovi jelena
beskrajno prostranstvo
Živog zelenila.
Potpuna svijest sadašnjeg trenutka,
Udisaj zraka, dodir oblutka.
Nema ni plača, ni smijeha, ni jada,
Ni jučer, ni sutra,
već samo sada,
nikakva misao ne remeti mistična jutra.
Osjećaj jedinstva sa kreacijom,
Nema potrebe za racionalizacijom,
Ne postoji jastvo, već samo bistvo,
Dodiruje me vjetar žutim listom,
Iz sna me budi hladna voda,
Prestanak želja je potpuna sloboda.
Oko mene cvijet i zemlja i kamen,
U daljini grmi, na nebu plamen,
Tišina je tiša, kapi postaju kiša,
Zvukovi vječnosti dodiruju uši,
Al` ne čujem njima, osjećam u duši.
Razumom spoznajemo prolazne stvari,
Vječnošću duha priroda žari,
A vezanost na prolazno ljepotu kvari.
U čovjeku ljepota duha se krije
Dok živi svoje snove, u snovima nije.
Otvoreno srce kao prozor u raj,
Nesebično daje neiscrpivi sjaj.
U mladom čovjeku velik je duh,
koji sije kao svjetlo u tmini,
koji čini, da se naša uvjerenja
Ne mijenjaju pod utjecajem okruženja,
da živimo svoje snove,
Da oblikujemo resurse u kombinacije nove,
Uz malo hrabrosti i žara, al` još nešto fali,
Da bi čovjek mali, mogao čuda da stvara.
A to je da otvori prozor, da Božja prostranstva,
Izbivši iz nas,
Rasvijetle put našeg poslanstva,
I da nas krasi poniznost,
koja nas štiti od gubitka dostojanstva.
Samo u tišini, samo u samoći,
Oslobodit će se um i mudrost će doći,
U patnji i boli, u strahovima, tuzi,
ona se rađa u jecaju i suzi.
Važno ju je onda utkati u življenje,
Tako da prakticiramo životu divljenje.
Ljepota života je u očima promatrača.
Oznake: Emotivna poezija
