Pravo(m) u glavu

Pitate me kako da odgovara sudac za počinjeno kazneno djelo?
Kaznenu odgovornost pravnih osoba, tj. institucija, odnosno sudova, objasnio sam kroz primjenu tih pravnih instituta u prethodnim postovima (Mudre glave... 1, 2 i 3).
Taj zakon je na snazi od 26. 3. 2004. godine. Zakon tretira kaznenu odgovornost pravnih osoba, ovlaštenih i odgovornih osoba u njima.
Što treba napraviti?
Tužiti Općinski sud u Makarskoj, koji će odgovarati novčano za štetu, a sudac zatvorskom kaznom, ako se utvrdi kaznena odgovornost.
Dajem vam podršku, uz moju sućut za gubitak vaših djevojčica.
Imajte roditeljske ljubavi i građanske hrabrosti i učinite to!
Tužite sud i suca koji je donio tako besramnu odluku, koju ostali u pravosuđu nastoje opravdat. Unatoč tome što je to pravosudna sramota.
Što se tiče stanarskih prava, zakoni su jasni.
Ustav kaže da su svi građani ravnopravni pred zakonom Hrvatske. Devedesetih godina, zakoni koji su donešeni za stanarska prava, podijelili su građane. Suprotno Ustavu, a bogami i pameti u nekoliko kategorija. Država, tj. politička volja "demokratski izabranih predstavnika naroda na prvim demokratskim izborima" odlučila je da nas oslobodi vlasništva na stanovima i sveukupnom imovinom u državi, kao da su na okupiranom području, pa je imovina i stečena prava ratni plijen pobjednika, a ne vlasništvo nas, i generacija prije nas, koji smo stvarali materijalna i druga dobra.

NE ZABORAVITE VLASNIŠTVO NE STVARA NI DRŽAVA, NI POLITIKA NEGO SVAKI POJEDINAC ZA SEBE I DRUŠTVO KROZ ZAKONSKA DAVANJA.
Država, tj. politika stvara Zakonsko okruženje za slobodan razvoj društva, obitelji...
Zakoni treba da štite građane, a ne da ih pljačkaju u ime demokratski izabrane vlasti, što se desilo kod nas i u ime nas.
Izabranici naši, proglasili su državnim vlasništvom svu zatečenu imovinu u društvenom vlasništvu, te su nas tako oslobodili svega što smo stvarali; svu imovinu i sva naša stečena prava, a sebi dali za pravo da u ime nas vlasnika. Jer smo u društvenom vlasništvu svi bili vlasnici idealnih udjela u imovini. Stečena prava su bila pojedinačna, pripadala su svakom pojedincu, prema raznim kriterijima, da raspolažu tim pravima kao vlasnici.
Svašta! Ali to je naša demokracija.
Kad su naši izabranici sagledali plijen, a pomalo su bili neuki, krenuli su se igrati, pa su donosili zakone koje su mijenjali, dorađivali i prilagođavali sebi, i svojima zna se, a sve prema svojim potrebama.
Tako su nastajali zakoni koji su se mijenjali po potrebi kupca, pa makar i za tih kupaca bilo samo dvojica! I gle sad, luksuzne kuće u vlasništvu države, na kojima se nije moglo steći vlasništvo. Jednog petka, 1993. godine, osvanu u [I]Narodnim novinama izmjena zakona, koja omogući kupnju stanova upravo u takvim objektima u vlasništvu Države! Taj je Zakon trajao punih 29 sati! [/I]
Dobro ste pročitao - dvadeset devet sati!
Kupiše se samo stanovi u dvije ville, od kojih jednu potražuje bivša živa vlasnica.
Zakon od ponedjeljka više nije bio na snazi.
I to bi bila ta famozna jednakost građana pred Ustavom i Zakonom! Moš' mislit?

E, SAD DRUGI STANOVI I NJIHOVA GOLGOTA
Prvo su nam demokrati oduzeli vlasništvo, ukidanjem institucije stečenih prava na korištenje stana, jer je to uvjetno vlasništvo, koje su naši mili zakonodavci ukinuli kad smo trebali dobiti stanove u vlasništvo.
Kad su nas tako oslobodili brige oko stanova, oslobodili su nas u nastavku svega i svačega, naravno u našem interesu. E sad, kad im je zatrebalo u pretvorbi i privatizaciji, upotrijebili su ukinutu instituciju prava korištenja, kao pravo vlasništva, i primijenili su ga kao pravno važeći instituciju u novim zakonima o pretvorbi kod pretvaranja društvenog tj. našeg vlasništva u državno.
U Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kao i u prethodnom Zakonu koji je tretirao isto zakonsko područje korisnike društvenog vlasništva upisuju kao vlasnike, što je Zakonom o zemljišnim knjigama potvrđeno. Vlastodršci su Zakonima zaokružili i prepoznali golemi ratni plijen imovine i prava koje su pretvorili u državno vlasništvo, a po njihovom tumačenju, njihovo vlasništvo, jer im to pravo proizlazi temeljem demokratskih izbora.
Pa kad im je krenulo, Mutle, Motorići, Dodorići, Bubaci itd., kao što imam običaj reći, u svom selu ni frizeri, u Hrvatskoj paraderi.
Mislim trendseterski.
Naše pravo na vlasništvo stanova morali smo otkupljivati.
Ali kako, kad se zakoni i uredbe o uvjetima kupovine stanova mijenjaju kao na traci?!
Onako kako kome treba; kako tko od naših rodijaka jamio. Promijeniš zakon i on po zakonu kupi. Kao da je to nešto. Imamo Hrvatsku! - bio je poklič osloboditelja, oprostite, predstavnika naroda na prvim demokratskim izborima.
Morate priznati da lijepo zvuči, ali kad se skulirate i vidite da nemate ništa, da vam je sve vaše, za što ste mislili da vam po zakonu pripada i gdje vas Zakon štiti, prešlo po njihovom zakonu u njihove ruke, zahvati vas beznađe.
Što vidite?
Sad ste podstanar u vlastitom stanu, pa ste najamnik u tvornici koju ste vi i vaši generacijama gradili i stvarali. I zazebe vas oko srca: kakva nam je budućnost?
Ako budemo građanski hrabri i tražili primjenu zakona koji su doneseni pod europskom palicom, možemo puno toga vratiti na početak i budućnost sebi i svojoj djeci učiniti izvjesnijom.
Vjerujte mi, nije iluzija.
Evo primjera:
Stanarska prava su neprenosiva, jer su, uvjetno rečeno, vlasništvo na neko pravo pa tako i na pravo na stan.

* * * * *
Devedesetih godina nakon donošenja zakona o otkupu stanova građani Hrvatske su podijeljeni u nekoliko kategorija:

Pravo na otkup sasvim društvenih stanova po jednom zakonu sa beneficijama.

Pravo na otkup stanova, uz jednokratnu suglasnost, s pravom prvokupa negdašnjih vlasnika po drugom zakonu bez beneficija.

Pravo na otkup stanova koji su u vlasništvu saveznih institucija bivše države po trećem zakonu.

Pravo na otkup stanova u villama i zgradama u državnom vlasništvu; kako kada i kako kome.

Pravo na neotkup stanara u stanovima na kojima postoji vlasništvo vlasnika.

Pravo na otkup otetih stanova - zbog rata bez objave ratnog stanja - koje su otkupili bespravno useljeni.

* * * * *
Ima još modaliteta nejednakosti i podjele građana prema stanarskim pravima i pravima otkupa, ali pitanje je: gdje je tu Ustav i jednakost pred Ustavom?
Ustavni sud republike Hrvatske, kao pravno ruglo zaštite Ustavnih prava građana, štiti ovo stanje neustavnih zakona i dan danas, premda je Hrvatski sabor ratificirao s Ustavom usklađene međunarodne ugovore, kao što je i usuglasio mnoge zakone s europskim zakonodavstvom. Koji, naravno, poništavaju djelovanje ovih nakaradnih zakona iz devedesetih.
Podnesimo kaznene prijave protiv sudaca koji u obavljanju svoje sudačke dužnosti činjenjem, ne činjenjem ili propuštajući da učine, čine kaznena dijela, opisana kao kaznena dijela u Kaznenom zakonu, a u svezi primjene Zakona o kaznenoj odgovornosti pravnih osoba (NN 151/03 vidi prethodne postove)
Tako ćemo pokrenuti postupak provođenja Zakona i tada Zakon više neće biti mrtvo slovo na papiru. Europski sud za ljudska prava u Haag-u čeka vaše tužbe, sretno nam bilo!
Inače ne možemo očekivati bolje sutra.
Zakon je Zakon, samo ako se provodi, a naša prava su zaštićena u Zakonima. Zato trebaju biti i pred sudovima, a onaj tko ne štiti ta naša prava mora odgovarati.

* * * * *
Opet famozni ANEX – G tretira pored prava vlasništva i stečena prava sa datumom ne, zaboravite 31. 12. 1990. godine, mora se provesti isto kao i Zakon o suradnji s Haškim sudom. Svi koji ga neće primijenjivati - a znamo da neće, od Ustavnog suda do Državnog odvjetništva - krše odredbe Kaznenog zakona.
Ako podnesimo pojedinačne tužbe štiteći zakonitost ove nam drage Države, tim podneskom činimo je pravnom. I to tako što će državni zaposlenici, suci Ustavnog suda i ostalih Sudova, Državni odvjetnici, Ministri, članovi Poglavarstava u Županijama i općinama, zaposlenici u upravi morati odgovarati zato što ne primjenjuju zakone, nego ih tumače, nekom u korist, suprotno donesenim odredbama zakona.

Pravo je u našim rukama! Nemojmo dopustiti da Zakon bude mrtvo slovo na papiru !