Ako je čak i postojalo nekakvo zrno sumnje, zadnjim događajima je definitivno nestalo, i više nema nikakvih dilema, da sa uknjižbenom pričom krećemo od samog začetka... od mračnog i vrućeg grotla majčice zemljice... od središta aktivnog zemljišno-knjižnog vulkana, koji je proključao prije više godina, ali, još uvijek ne posustaje u riganju vatre, niti daje vidljive znakove svog gašenja... što opet, da zadržimo dozu optimizma i nade, ne isključuje mogućnost, da se to dogodi preko noći, kao da nikad nije ni postojalo...

A dramatičnog li početka, muko moja... samo, nemojte isključiti, u mom pisanju, i jednu malu dozu namjernog dramatiziranja ... možda su to samo moji pokušaji (dobri ili loši, sudite sami), da ovu "okuženu" i "kontaminiranu" problematiku, od koje svi tako zaziru, a baš se na me namirila, učinim koliko-toliko zanimljivom za čitanje. Bi'će ipak, da su mi pokušaji pucanj u prazno, sudeći po pronalaženju sugovornika-supatnika .

A svakodnevno, kao i svi, bombardirana našom zbiljom, i ljudima na ulici, u borbi za golu egzistenciju, u bezuspješnim pokušajima očajnika, da spase zadnje mrvice svog dostojanstva i svojih truda, razmišljam i o tome, kako se moja problematika, nekima možda čini i kao traženje "kruva svr' 'šenice"... iako je ja, baš i upravo zato, vidim potpuno drugačije. Naši preci su, uslijed ratova i neimaštine, napuštali svoju zemlju... zamijenili su je gradskim betonom, industrijskim pogonima, tvornicama... takav je bio društveni trend, a šta od toga imamo danas?... da ne kažem, šta će od toga imati naša djeca sutra?... možda bi iz temelja trebalo mijenjati trend, i to čim prije... ukoliko će uopće išta i ovisiti o nama, ili će, kao i uvijek, odlučivati šačica onih kojima nije nimalo stalo ...

A iz aspekta odnosa prema problemima općenito, svi smo zatvoreni u svoje male svijetove, svi brinemo neke svoje brige, svima nam je naš problem najveći, a sve ono šta ne vidimo, kao da i ne postoji... kao da smo crvi... "crvu u hrenu, cijeli svijet je hren", kaže stara jidiška poslovica... a slušam jučer na radiju, razgovor sa jednom, meni jako dragom osobom, jednom od rijetkih, medijski eksponiranih, koju volim ćuti i slušati, prof.dr. Mirjanom Krizmanić ... kao da bi bol i patnja, nevolja i nesreća, trebali biti rezervirani za neke druge, svi smo skloni reći... zašto ja, zašto baš meni... 'ko se još pita, a zašto ne ja, i zašto ne meni... i što je sa svim onim sretnim trenucima u životu svih nas, koji su nam poklonjeni... koliko smo na njima zahvalni... i da li se tada i'ko od nas pita... zašto baš ja, zašto baš meni, čime sam baš ja zaslužila tu sreću...


Ča si nebo na me bisno - Dalmatino

Nadam se, da ste dobro vezani, jer i ovo moje polijetanje je totalno promašilo zacrtanu rutu... i nema veze, što ništa nisam ni započela o uknjižbi, jer mi to nije ni bila namjera... al' i ovaj post je, iako zamišljen kao nekakav neobavezan uvod u ozbiljniji početak, po dobrom starom običaju, zalutao u neke druge, neplanirane, vode ... a, e, bolje da krepa selo, nego običaji ...

I na kraju ću se jednim blicom, samo kratko osvrnuti na moje zadnje javljanje, iako će ono i nadalje, zbog krhkog znanja, ostati obavijeno velom tajne. Moje pčelice (misli) su se, u međuvremenu, donekle primirile, košnica (glava) je konsolidirala svoje redove, i situacija je, do daljnjega, stavljena pod kontrolu . Neko vrijeme će još potrajati, nadam se, ne predugo, kako bi se pokazali i nekakvi učinci nedavnih putešestvija, i kako bi sve sjelo na svoje mjesto. Reći bilo šta više od toga, bilo bi preuranjeno, i neozbiljno s moje strane.
Recimo samo, da je i ovo još jedno u nizu šokantnih „prosvjetljenja“, a moje reakcije su se kretale od prvotne zbunjoze uokvirene velikim upitnicima... zašto sud mijenja strategiju?... je li to za nas bolje?... hoće li biti brže?... preko ljutnje zbog uobičajenih sadbivamjatrebalatumačitpravo-odgovora... do lagane nervoze, radi svega onoga što se od mene još traži da napravim ...