Srećom, sunce nam je ušetalo na velika vrata, pa se lakše diše. Snijeg je okopnio tako brzo i tako naglo, da ga, ja barem, doživljavam, gotovo na samoj granici sna, i da nema slika, koje mu živo svjedoče, još bi i posumnjala u svoj zdrav razum, da ga je uopće i bilo.

A usprkos i puno gruboga, meni je bilo lijepo zabavljati se... i snijegom... i maškarama... lijepo je bilo, dok je trajalo. Život je ipak daleko od same zabave. Kako se i svaki pijanac jednom mora i otrijezniti, tako su se i moje fotografske putešestvije preko noći ohladile i pale u drugi plan... jednom sudskom preporukom... eto, pa sad vi recite, da na sudu baš ništa ne rade...

A od misli, koje su mi se, nakon toga, počele vrzmati po glavi, vjerujte da se ne bi posramio ni sam Sherlock Holmes. I kakav snijeg, kakve maškare, kakvi bakrači... momentalno sam zaboravila sve... ma, 'ko još pamti šta je bilo jučer...
U roku odmah sam se morala usredotočiti na novi izazov, novo iskustvo, jer vremena baš i nemam na pretek, a samo to, što je sve inicirano od strane suda, i što u konačnici znači prisustvo i sudskog savjetnika, i sudskog vještaka, i odvjetnice, svemu dodatno daje na težini, i povećava moju odgovornost, ali i nervozu... jer ako "stvar" iz bilo kojeg razloga propadne, ili se odgodi, 'ko zna koliko bi trebali čekati, da dočekamo drugu priliku... a opet treba doći do nekih novih informacija... opet naći neke nove ljude... za pravo vrijeme... na pravom mjestu... a ishod svih mojih pokušaja neizvjestan... pa još i prijevoz... eee, da sam ptica bar, ni po muke...
U međuvremenu sam, ipak, na vlastito zadovoljstvo, posložila sve kockice, pa ćemo vidjeti kako će sve skupa ispasti... šta ima bit', neka bude... na kraju ćemo brojiti... žive... ili mrtve ...

Znam, možda je ova priča malo zakukuljena i zamumuljena... u svakom slučaju, traži detaljnije objašnjenje, ali nakon što i meni samoj bude sve do kraja razjašnjeno. Samo, u dilemi sam... možda priča pričeka malo duže, dok dođe na red, ako krenem redom. Naime, priču o uknjižbi bi doista trebala početi od samog početka, kako sam i najavila, jer se bojim da ćete, u protivnom, teško povezati konce. I meni je, da vam bude lakše, unatoč desetogodišnjem iskustvu, prečesto bućkuriš u glavi od različitih informacija i tumačenja... i taman promislim kako mi je sve jasno, kako sam čvrsto povezala sve konce i končiće, kako me ništa više ne može iznenaditi, kad se pojavi nešto novo, kao ovo sad, i stvori mi novi niz pitanja i nepoznanica u glavi ... a odgovori, eee to je već teži slučaj... trenutno mi je stanje uma takvo, da bi... nakon jednog nadmenog "šta komplicirate, sve vam piše u rješenju"... ... mogla lamentirati na dugo i na široko o ponašanju jedne posebne sorte ljudi... odvjetnika... ... hmm, podsjetilo me, da sam svojevremeno pisala o banci kao nužnom zlu... moguće u dogledno vrijeme osvane i post o odvjetniku kao nužnom zlu ...

Čitajući napisano, poprilično mi se čini nesmisleno i nepovezano, kao da sam misli samo tako prosula i nabacala zbrda-zdola u post, bez glave i repa... al' tako nekako se i sama osjećam, glava mi je kao košnica, misli se vrtoglavo roje, puno brže nego što ih uspjevam dovesti u kakav-takav red... tema je bezbroj, dilema još i kudikamo više... al' sve će sjesti na svoje mjesto... možda već do slijedećeg posta...