+ K A L V I N I Z A M + INFO PROTESTANTSKE REFORMIRANE KRŠĆANSKE CRKVE

24.06.2006., subota

KRIST-PRAVI ČOVJEK I PRAVI BOG

Biblijsko čitanje: I Iv 1, 1-4

16. Zašto mora biti pravi i pravedan čovjek?

Zato, jer pravednost Božja zahtijeva da ljudska narav, koja je sagriješila, daje zadovoljštinu za grijeh, a onaj koji bi i sam bio grješnik ne bi mogao za druge dati tu zadovoljštinu.

17. Zašto mora biti i pravi Bog?

Kako bi snagom svoga božanstva mogao na svojoj ljudskoj naravi podnijeti težinu gnjeva Božjega , i da bi nam mogao steći i vratiti pravednost i život.

18. Tko je taj posrednik, koji je ujedno pravi Bog i pravedan čovjek?

Naš Gospodin Isus Krist , koji nam je dan za potpuni spas i opravdanje.

19. Odakle to znaš?

Iz svetoga evanđelja, koje je Bog sam na početku objavio u raju; zatim po patrijarsima i prorocima navijestio, pa ga u žrtvama i drugim obredima zakona uobličio, i konačno ga po svome jedinome ljubljenome Sinu ispunio.

Prošli smo puta govorili o tome da je potrebno platiti zadovoljštinu za grijeh, odnosno zadovoljiti Božju pravdu. No, mi ljudi smo u problemu jer čovjek, budući se čovjekov grijeh svakodnevno povećava ne može osobno dati tu zadovoljštinu. Jedini je izlaz da posrednik i spasitelj bude istinski i pravedan čovjek a istodobno i pravi Bog.
Danas razmišljamo o tome tko je naš posrednik i spasitelj i zašto mora biti i čovjek i Bog.
Božja riječ nam otkriva da je Isus Krist naš Posrednik pred Bogom i da je naš Spasitelj. Apostol Pavao nam govori u 1 Tim 2, 5: «jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus.» Pismo je jasno. Nema drugih posrednika. Sveci ne mogu biti posrednici. Blažena djevica Marija ne može biti posrednica. Svećenici ne mogu biti posrednici. Između Boga i ljudi samo je jedan posrednik, Isus Krist. Apostol Pavao također govori: «Po njemu ste vi u Kristu Isusu koji nam postade mudrost od Boga, pravednost, posvećenje i otkupljenje.» 1 Kor 1, 30. Krist je naš otkupitelj od grijeha. Otkupljujući nas od vlasti grijeha, Krist nas spašava od vječne smrti. No, Krist nas ne spašava samo u eshatološkom smislu (u smislu da ćemo plodove spasenja vidjeti samo u budućnosti, u vječnom životu), već je on naš Spasitelj i u svakodnevnim našim problemima s kojima se suočavamo. On je Spasitelj kojem se možemo svakodnevno utjecati. Nema potrebe da spas tražimo u Svetom Anti, Blaženoj djevici niti u bilo kojoj drugoj osobi. Ne samo da nema potrebe, već je takvo utjecanje u smislu traženja posrednika i spasitelja u drugome, osim Bogu, idolopoklonstvo i bogohulstvo.
Krist je naš jedini posrednik i Spasitelj. U to nas uvjerava Sveto pismo. Ono nam je jedino mjerilo vjere. Evanđelja nam na poseban način otkrivaju ulogu Isusa Krista u našem spasenju. No, evanđelja samo potvrđuju ono što je cjelokupno Sveto pismo, počevši od prve biblijske knjige, postanja, najavljivalo. U Post 3, 15 čitamo: «Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.» Ovdje je Bog, obraćajući se zmiji odnosno đavlu na početku čovjekova pada navijestio dolazak roda ženina, koji će satrti zmiji glavu. Tu nadu su nastavili navješćivati patrijarsi i proroci staroga zavjeta. Već smo se prošli puta dotaknuli žrtvenog sustava staroga zavjeta. Žrtve nisu bile same sebi svrha niti su mogle dati potrebnu zadovoljštinu Bogu. One su bile samo sjena, odnosno upućivale su na Krista koji će dati savršenu žrtvu za sve one koji vjerom tu žrtvu prihvate. I konačno «…kada dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina, rođena od žene, rođena pod Zakonom, da otkupi podložnike Zakona…» Gal 4, 4-5b.
Da bi smo na ispravan način shvatili Kristovo otkupljujuće djelo, potrebno je razumjeti u potpunosti Kristovu narav. Gledišta o Kristu dovela su i do određenih podjela u Kršćanstvu. U njemu su neki vidjeli samo čovjeka, drugi samo Boga. Bilo je tu još teoloških i filozofskih promišljanja o ljudskoj i božanskoj naravi u Kristu. Zbog svih tih različitih učenja sazivali su se i rani crkveni sabori poznati kao Opći crkveni sabori. Ti su sabori definirali biblijsko učenje o Kristu kao pravome Bogu i pravome čovjeku. Isus Krist je Bogočovjek i to je ispravno i spasonosno gledište o Kristu.
Krist je pravi čovjek. Zašto je važno da je Krist pravi čovjek?
Isusova ljudskost vrlo je jasna u opisima njegova ovozemaljskoga života u Evanđeljima. On je kao dječak napredovao «…u premudrosti i u rastu i u milosti kod Boga i ljudi.» (Lk 2, 52). Suočavao se s iskušenjima i prolazio duhovne borbe (Mt 4, 1-12; 26, 36-44; Mk 14, 32-39; Lk 4, 1-13; 22, 39-42). Isus je morao biti čovjek da bi spasio čovjeka. Odgovor na 16 pitanje katekizma govori nam kako je potrebno da zadovoljštinu dadne onaj koji je i sagriješio – čovjek. Odgovornost je na ljudskoj naravi. Na poseban nam način poslanica Hebrejima pomaže razumjeti značaj Kristove ljudskosti u našem spasenju. On nam služi kao prvosvećenik. On nas kao posrednik predstavlja pred Bogom. Da bi nas spasio mora biti jedan od nas. Poznati propovjednik Billy Graham jednom je prilikom ispričao događaj kada je sa svojim ocem šetao šumom. U jednom trenutku je mali Graham zagazio u mravinjak. Shvativši da je malim mravima porušio dom, rekao je ocu da im želi pomoći da ga obnove. No otac mu je odgovorio: «Sine, jedini način da pomogneš mravima jest da i sam budeš mrav».
No, taj čovjek mora biti pravedan čovjek. Grješnik ne može dati zadovoljštinu za grijehe. Pravedan čovjek to može. No, Biblija nam kaže kako su svi ljudi zgriješili i da nema niti jednoga pravednoga (Rim 3, 10). No, Krist je postao pravednik za nepravedne. Isus dolazi kao pravi i pravedan čovjek. On je «Novi Adam» (Rim 5, 14; 1 Kor 15, 45) koji dolazi ispraviti Adamovu pogrešku. On ne samo da nas spašava od grijeha, već nas kao pravednik, opravdava pred Bogom. Ova je činjenica veoma bitna glede našega spasenja jer nam Božja riječ govori da nepravednici neće ući u kraljevstvo Božje (1 Kor 6. 9). No «…Krist je jedanput umro zbog grijeha, pravedan za nepravedne, da nas privede Bogu…» 1 Pt 3, 18.
Krist je pravi Bog. I danas, kao i u prošlosti, postoje oni koji tvrde da su kršćani ali u isto vrijeme ne vjeruju u Kristovo božanstvo. No, može li uopće netko biti kršćanin a ne vjerovati u Krista kao Boga? Ako Krist nije bio i Bog, kršćanstvo je mrtva religija. Ako Krist nije Bog kršćani su izgubljeni i prevareni. Ako Krist nije bio Bog, onda je samo jedan od mnogobrojnih osnivača religija poput Bude, Muhameda i sl. Nema kršćanstva bez Boga Krista i nema pravoga kršćanina ako mu Krist nije Bog.
Biblija jasno naučava o Kristovom božanstvu. Isusova djela su glasnija od riječi. On čini stvari koje može činiti samo Bog: oprašta grijehe, uskrsava mrtve… Isus naviješta riječ Gospodnju s autoritetom Boga «Ja Vam kažem». (Proroci su govorili «Ovako govori Gospodin»). On je Emanulel = Bog s nama. On je «Prije Abrahama» Iv 8, 58 (Kristovo prapostojanje). On je od početka i od početka je Bog (Iv 1, 1). On je Stvoritelj (Kol 1, 16; Heb 1, 2). Isus za sebe jasno svjedoči da je autentična slika Božja (Iv 14, 7. 9. - 11) Učenik Toma ga prepoznaje kao Boga (Iv 20, 28). Činjenica da ga smrt nije mogla zadržati u grobu, i da je svojim slavnim uskrsnućem pobijedio smrt, svjedoči nam o božanskom Kristovom podrijetlu.
No, zašto je Isus morao biti pravi Bog da bi spasio čovjeka? Katekizam nam odgovara na 17 pitanje kako je samo Bog po ljudskoj naravi mogao podnijeti težinu gnjeva Božjega te nam steći i vratiti pravednost i život. Bog je stvorio čovjeka pravedna, bez grijeha, za vječni život. Bog je jedini mogao ponovno obnoviti taj život u nama. Kristovo otkupljujuće tijelo na križu i njegovo slavno uskrsnuće za naše opravdanje jest ponovno stvaranje za novi život. Zato su oni, koji prihvate Kristovu žrtvu na križu, odnosno Krista kao svoga osobnoga Spasitelja, nanovorođeni za novi život. Oni su novo stvorenje, kako kaže apostol Pavao: «Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je evo nastalo.» 2 Kor 5, 17.
Krist, iako je i Bog i čovjek, jest jedan, jedna osoba a ne dvije podvojene osobe. U Isusu su dvije naravi, ljudska i božanska a ne dvije osobe.
Kršćani se ne utječu smrtnome čovjeku, niti slijede učenje običnoga proroka. Kršćanska vjera je temeljena na Kristovu učenju i njegovu djelu. Isusovo djelo je božanske prirode. Krist je Bog, a taj Bog nam nije dalek. On je došao među nas, umro je za nas, uskrsnuo je radi nas. On je i danas među nama kao istinski i živi Bog koji posreduje za nas pred Bogom i koji nas spašava od posljedica grijeha. Krist je naš jedini Posrednik i Spasitelj.

- 09:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.06.2006., srijeda

POSJETA SENIORA PRKC SPLITU

Od 16. do 18. lipnja senior Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH, dr. sc. Jasmin Milić bio je u službenoj posjeti Evanđeoskoj crkvi u Splitu. Od 16. do 17. lipnja održao je cjelodnevna predavanja iz povijesti reformacije a u nedjelju, 18. lipnja propovjedao je na jutarnjem nedjeljnom bogoslužju.
Evanđeoska crkva u Splitu koju vodi pastor Danijel Mršić, vrlo je aktivna i za nekoliko godina svoga djelovanja narasla je na oko 200 članova.

- 21:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SVEČANO OTVORENJE NOVE ZGRADE EVANĐEOSKOG TEOLOŠKOG FAKULTETA U OSIJEKU I PROMOCIJA DIPLOMIRANIH STUDENATA

U subotu, 10. lipnja 2006. godine u Osijeku je otvorena nova zgrada studijskog centra Evanđeoskog teološkog fakulteta. Svečanosti su nazočili visoki predstavnici vjerskog, političkog, kulturnog života. U sklopu svečanosti promovirana je 34. generacija diplomiranih studenata. Diplome dvogodišnjeg studija teologije (VI/1 stupanj, zvanje teolog) dobilo je i dvoje studenata iz Protestantske reformirane kršćanske crkve: Nenad Adžić, đakon Protestantske reformirane crkvene općine u Tordincima te Tamara Milić, vjeroučiteljica Protestantske reformirane crkvene općine u Tordincima.

- 21:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.06.2006., ponedjeljak

SVEČANO OBILJEŽEN DAN OSJEČKO-BARANJSKE ŽUPANIJE

Danas je u Osijeku svečano obilježen Dan Osječko-Baranjske županije. U Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku održana je svečana sjednica županije, s prigodnim kulturno-umjetničkim programom a nakon svečane sjednice župan Krešimir Bubalo priredio je svečani domjenak u prostorijama županije. Svečanost su svojom nazočnošću uzveličali predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesič, predsjednik Sabora Republike Hrvatske Vladimir Šeks i drugi ugledni gosti. Među ostalim uzvanicima iz kulturnoga, javnoga, političkoga i vjerskoga života, svečanosti je u ime Protestantske reformirane kršćanske crkve nazočio senior dr. sc. Jasmin Miilić.

Ured za odnose s javnošću Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH

Susret predsjednika Mesića i seniora Milića 2. prosinca 2004. godine u Osijeku

- 22:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #

04.06.2006., nedjelja

U TORDINCIMA PROSLAVLJEN BLAGDAN DUHOVA

Danas je u Tordincima, svečanim bogoslužjem u protestantskoj reformiranoj župnoj crkvi proslavljen blagdan Duhova. Ovim blagdanom crkva obilježava silazak Duha Svetoga na aspostole i rođendan kršćanske crkve. Senior protestantske reformirane kršćanske crkve u RH, dr. sc. Jasmin Milić naglasio je kako se Duh Sveti i danas mora očitovati u vjernicima kao pojedincima i u kršćanskim crkvama. Kršćanin bez plodova Duha Svetoga nije praktični kršćanin. Crkva bez djelovanja Duha Svetoga samo je puka organizacija.
Na današnjem su bogoslužju objavljeni i rezultati nedavnih izbora za odbornike crkvenoga odbora župe u Tordincima. Novi su odbornici izabrani za četverogodišni mandat. Za dva će tjedna novi odbornici, polaganjem svečane obveze pred Bogom i vjernicima, preuzeti svoju dužnost.

Ured za odnose s javnošću Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH

- 19:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.06.2006., subota

Zadovoljština

Biblijsko čitanje: Rim 2, 1-16

12. Budući smo pravednim sudom Božjim zavrijedili vremensku i vječnu kaznu, kako ju onda možemo izbjeći tu kaznu te ponovno zadobiti milost?

Božja je volja da se Njegova pravednost zadovolji; zbog toga se zadovoljština u cijelosti mora platiti, osobno ili po drugome.

13. Možemo li mi osobno dati tu zadovoljštinu?

Nikako , štoviše, naš se dug svakodnevno povećava .

14. Može li neko drugo puko stvorenje platiti zadovoljštinu umjesto nas?

Ne može. Ponajprije, jer Bog ne želi kazniti nijedno drugo stvorenje za grijeh što ga je čovjek počinio . Štoviše, niti jedno drugo stvorenje ne može podnijeti breme Božjega vječnoga gnjeva protiv grijeha, niti druge od njega osloboditi.

15. Kakvog li onda posrednika i spasitelja moramo tražiti?

Takvoga koji je istinski i pravedan čovjek, a ipak moćniji od sveg stvorenja, a istodobno je i pravi Bog.
Heidelberški katekizam

Govorili smo do sada o čovjekovu stanju pred Bogom i njegovoj nevolji, odnosno njegovu grijehu koji narušava Božju sliku u čovjeku i koji ga odvaja od Boga. Čovjek grijehom zaslužuje Božju pravednu vremenitu i vječnu kaznu, no milošću Božjom Bog nam pokazuje put kako možemo izbjeći Božju kaznu i zadobiti milost Božju.
Dvanaestim pitanjem započinje cjelina pod nazivom O ljudskom spasenju.
Bog traži zadovoljštinu. Kazna za grijeh mora biti izvršena, odnosno dug isplaćen. Već je Adamu Gospodin rekao što će ga zadesiti ukoliko prekrši Božju zapovijed: «Jahve Bog zapovijedi čovjeku: 'Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!». (Post 2, 16-17). Kazna za prijestup bila je smrt. Iako nije, odmah nakon čovjekovog pada, nastupila fizička smrt, zasigurno je došlo do duhovne smrti i do procesa starenja (propadanja) a konačno i do fizičke smrti, kako naših praroditelja, tako i do svih njihovih potomaka. Smrt je nastupila kao posljedica grijeha. Bog nije čovjeka stvorio sa svrhom da umire, već da živi vječno u zajednici s Njim. Apostol Pavao također potvrđuje: «Jer je plaća grijeha smrt…» (Rim 6, 23a). Kada se govori o smrti, misli se na fizičku, duhovnu i vječnu smrt. Da bi se kazna izbjegla mora se platiti zadovoljština. No, koliko se god čovjek trudio da svojim djelima zadovolji Božju pravednost i izbjegne konačnu, vječnu kaznu, to mu ne može uspjeti jer se naša grešna djela svakodnevno gomilaju i dug povećava. Čak ni naš vlastiti život ne može biti dovoljna zadovoljština za učinjene grijehe, jer Bogu naš život dugujemo.
U Starome je zavjetu bilo propisano da se žrtvuju određene životinje kao zadovoljština za učinjene grijehe. Žrtvom je čovjek želio umilostiviti Boga. U knjizi Levitskog zakona 6 i 7 poglavlju čitamo o raznim vrstama žrtava (žrtva paljenica, žrtva prinosnica, žrtva okajnica, žrtva naknadnica, žrtva pričesnica-zahvalnica i zavjetnica). Žrtva za grijeh i prijestup bila je okajnica. Raskinuti odnos između Boga i ljudi mogao je biti uspostavljen prinošenjem žrtve. Općenito se vjerovalo da je sva krivica prenijeta na životinju i da je u njoj grijeh uništen.
No, Novi Zavjet, posebice poslanica Hebrejima, govori nam kako su Starozavjetne žrtve bile samo slika jedne savršene žrtve. «Budući da Zakon posjeduje samo sjenu budućih dobara, a ne samu bit stvarnosti, on ne može nikada istim žrtvama, što se neprestano iz godine u godinu prinose, učiniti savršenim one koji pristupaju (Bogu)… Naprotiv, tim se žrtvama svake godine obnavlja sjećanje na grijehe. Nemoćna je, naime, krv bikova i jaraca da uzme grijehe.» (Heb 10, 1. 3-4). Dakle, čovjek je nemoćan dati zadovoljštinu za grijehe, a još manje to mogu učiniti stvorenja poput životinja.
Jedino rješenje je da zadovoljštinu plati netko tko je pravi čovjek i pravi Bog.
Idući puta ćemo vidjeti zašto posrednik i spasitelj mora biti pravi čovjek i pravi Bog da bi u potpunosti isplatio dug za našu krivicu, da bi nas oslobodio od vječne osude i omogućio nam da zadobijemo Božju milost.

Jasmin Milić
Tordinci, 4. lipnja 2006.

- 23:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.06.2006., petak

John Wesley

John Wesley(1703.-1791.)

John Wesley bio je sin anglikanskoga svećenika Samuela i vrlo pobožne žene Susanne. Vrlo je rano naučio osnovne pojmove discipline u svome domu. Susanna je bila vrlo stroga žena i disciplina je bila karakteristika njezina doma. Iako je bila znanstvenica u području klasike i lingvistike, posvetila se majčinstvu te u razdoblju od 21. godine rodila 19. djece. Djecu je disciplinirala u pobožnosti i učenju. Zbog načela discipline i utjecaja na Johna Wesleya, Susannu nazivaju i «majkom metodizma». Jedan događaj će posebno nagovijestiti njegovu budućnost. «Noću, 7. veljače 1709. godine, plamena je stihija bjesnila župnim dvorom. Susanna i Samuel Wesley izveli su svoje leglo van i provjeravali da li koji manjka. 'Jao još je John u gorućoj kući' otkrili su. Kad se Johnova glava neočekivano promolila na tavanskom prozoru, njegov je otac pojurio prema vatri, ali se morao povući pred vrućinom i dimom. 'Popni se na ramena čovječe' viknuo je netko od prisutnih. U tren oka tri su čovjeka napravila žive ljestve i najviši je izvukao dječarca s tavana samo malo prije nego se krov srušio. Kasnije je John Wesley o sebi govorio kao o 'spašenoj osobi'.» U ovome je događaju posebno Johnova majka Susanna vidjela Božju providnost smatrajući da je John «glavnja iz ognja izvučena» a taj je izraz za sebe John često koristio kada se osvrtao na ovaj događaj i druge «požare» u njegovu životu u kojima je iskusio Božje izbavljenje. Nakon studija teologije u Oxfordu, zaređen je za đakona 1725. godine, a tri godine kasnije i za svećenika Anglikanske crkve. Pridružio se svome ocu kao njegov pomoćnik te se nakon 4 godine službovanja sa svojim ocem vraća u Oxford.
U Oxfordu se pridružuje, zajedno sa svojim bratom Charlesom, grupi koja je bila poznata pod nazivom «Sveti klub». Kasnije je John jednoglasno bio izabran za vođu ove grupe. Oni su se trudili proučavati bogoštovlje i duhovni život te su bili poznati po mnogim strogim pravilima i disciplinama. Nazivali su ih «Klub reforme», «Sakramentalisti», «Sveti klub» kao i «Metodisti». Naziv «Metodisti» dobili su zbog metoda po kojima se «Sveti klub» ravnao a koje je John Wesley je kao vođa ove grupe postavio. Pripadnici «Svetoga kluba» provodili su po jedan sat, ujutro i navečer u molitvi. Po jedan sat svakoga dana bio je odvajan za meditaciju. Uz svakodnevno čitanje Biblije vodili su i bilješke o pročitanom. Dva puta u tjednu su postili uz sve druge propisane postove u crkvi, i pričešćivali su se svake nedjelje.
Značajan događaj u Johnovu životu jest njegov susret s Moravskom braćom, kada je zajedno sa svojim bratom Charlesom krenuo u Georgiju da radi na obraćenju Indijanaca. Dojmio ga je duboki mir, blagost i hrabrost Moravske braće. Nakon povratka iz Georgie, Wesley ozbiljno počinje razmišljati o svome vlastitom obraćenju. U ponovnom susretu s Moravskom braćom John Wesley sve više prihvaća reformacijske ideje: «Luteranski inspirirana Češka braća dovela su do toga da je za neko vrijeme pridavao prvorazredno značenje ideji opravdanja samo iz vjere i nazoru da se čovjekovo opravdanje sastoji samo u Kristovoj pravednosti koja mu se uračunava. Prilikom jednog sastanka sa Češkom braćom 24. svibnja 1738. slušao je Wesley čitanje Luterova predgovora Poslanici Rimljanima. Taj je događaj za nj postao odlučujućim iskustvom, te prouzročio njegovo drugo – 'evanđeosko, obraćenje. Osjetio je kako mu se srce 'čudno' ugrijalo' i zadobilo nutarnju sigurnost da mu je Krist oprostio grijehe i oslobodio ga od zakona grijeha i smrti.»

Nakon ovog događaja, John Wesley je počeo propovijedati po mnogim crkvama spasenje po milosti. Mnogi mu zbog njegove poruke otkazuju gostoprimstvo u svojim crkvama. Zato počinje propovijedati pod vedrim nebom, ugledavši se na Whitefielda, i tako će činiti sve do kraja svoga života. Kao neumorni navjestitelj Riječi Božje, John Wesley je ostavio iza sebe oko 40. 000 propovjedi a njegov brat Charles je komponirao mnoge pjesme koje su se koristile u sklopu Johnovih službi. «Charles Wesley nije bio jednak svome bratu u sposobnosti propovijedanja, ali je imao puni udio u njegovom radu. Njegova najveća i trajna služba crkvi zapravo je u pjesmama što ih je napisao; ima ih preko 6.000, a mnoge od njih su takve pjesničke krasote i takve duhovne vrijednosti, da ulaze među najbolje što su ikada napisane. Te pjesme sadrže u prekrasnom i privlačnom obliku jasna izlaganja mnogih glavnih doktrina Svetog Pisma i izražavaju štovanje Gospoda i unutarnja iskustva duha u tolikoj mjeri, da su trajno prikladne da izraze žudnje i zahvaljivanja onih srca, koja su taknuta Duhom Božjim. Oba brata Wesley su ustanovili da su većinom ljudi skloni uzimati teološke poglede iz pjesama nego iz Svetog Pisma, pa su pisali pjesme s izričitom svrhom da kroz njih iznose doktrinu Svetog Pisma.»

Kada su mu zabranili da propovijeda u službenim državnim crkvama, i kada mu je biskup Butler zabranio propovijedati u njegovoj biskupiji, John Wesley je izgovorio poznate riječi:
«Bog mi naređuje da podučim neupućene, popravim zle, podržim kreposne. Čovjek mi zabranjuje da to radim u drugoj župi. Ali cijeli svijet gledam kao svoju župu.»

Treba također reći kako je John Wesley temeljio svoje metode posvećenja na Lutherovoj ideji opravdanja po milosti i na pijetističkim principima. On je jednostavno uveo svojim radom i djelovanjem pijetizam na englesko govorno područje. Pokušao je spojiti Božansko djelo opravdanja i čovječje nastojanje za posvećenjem kao odgovorom na Božju milost.
Snažan utjecaj na Johna Wesleya imala je i knjiga Tome Kempenca Nasljeduj Krista. Za sagledavanje života i djela Johna Wesleya veoma je značajan njegov dnevnik. U njemu će on zapisivati svoje dileme, slabosti, radosti… Iz njega se može, na neki način sagledati ne samo život i djelo Johna Wesleya već i rana povijest metodističkog pokreta. Evo primjera kako John Wesley opisuje svoje obraćenje: «Nastavljao sam tražiti vjeru (iako sam osjećao u sebi čudnu ravnodušnost, tupost i hladnoću, zajedno sa čestim padanjima u grijeh) sve do srijede 24 maja. Toga jutra oko pet sati, otvorio sam svoj Novi zavjet i našao sam riječi: 'Tim nas je obdario skupocjenim i najvećim dobrima, da po njima, umaknuvši pokvarenosti koja je zbog opake požude u svijetu, postanete dionici božanske naravi' (…). Navečer sam išao nevoljko na sastanak jednog religioznog društva koje se sastajalo u ulici Aldersagate. Tamo je netko čitao na glas Lutherov uvod u poslanicu Rimljanima. Nešto prije devet sati, kada je opisivao promjenu koju Bog čini u srcu kroz vjeru u Krista, jedna je čudnovata toplina obuzela moje srce. Osjećao sam da zaista vjerujem u Krista, i samo u njega, da vjerujem u spasenje i dana mi je unutrašnja sigurnost da mi je on oduzeo sav grijeh, i spasio me od zakona smrti i grijeha. Zatim sam otvoreno svjedočio o onome što se u meni dogodilo.» «Sveti klub» je pokušavao unutar anglikanizma postići Božju milost svojim vlastitim naporom i metodama. No, nakon ovoga sastanka na kojem je John Wesley shvatio Lutherovo učenje o opravdanju vjerom i sapsenje po milosti, John Wesley je počeo propovijedati evanđelje milosti. No, John Wesley nije prestao naglašavati metode posvećenja. Kako je ranije naglašeno, John Wesley je želio dovesti u sklad Božju milost i čovjekovo djelovanje: «U povezanosti s jednim skolastičkim učenjem, luteranstvo je formiralo nauku o opravdanju kao odlučujući početak novoga; tome nasuprot je metodizam, gledajući na površnost crkvenog života i nastajućeg doba industrijalizacije, stajao pred zadatkom da postavi pred crkvu pitanje posvećenja. Pored glavnog članka Cofesio Augustana, stupio je za metodiste 20. članak o 'veri i dobrim delima' više na vidik. Švedski nadbiskup Nathan Soedrblom piše da je Metodizam 'preveden evangeličko-luteranski pokret reformacije unutar anglikanske crkve'». John Wesley je svojim učenjem o posvećenju, koje podrazumijeva čovjekovo djelovanje kao odgovor na Božju milost, učinio veliku uslugu cijelom protestantizmu. Nekada se banalno shvaća da vjerovanje u spasenje milošću podrazumijeva potpuno čovjekovu pasivnost. Spasenje jest Božje potpuno djelo i darovano nam je po milosti, no čovjeku predstoji djelo posvećenja koje je odgovor vjere na Božju milost. John Wesley je umro 1791. godine. Sve do svoje smrti održavao je propovijedi, bio je dobroga zdravlja i mirnoga temperamenta. Njegovu veličinu danas priznaju ne samo protestanti već i rimokatolici: «Protestantski pisci nazivaju Johna Wesleya 'protestantskim Ignacijem Loyolskim', a katolički učenjak J.A. Mohler tvrdi da je John Wesley – da je živio u drugim prilikama – mogao postati osnivač nekoga reda ili papa reformator. Njegovi su ga prijatelji doista i nazivali 'Pope John', papa John.» Danas se i u Anglikanskom službenom kalendaru može naći blagdan posvećen Johnu i Charlesu Wesleyu. To je 24. svibanj. Uz njihovo ime stoji: «Svećenici, pjesnici, učitelji vjere». Pred anglikanskom katedralom Sv. Pavla u Londonu nalazi se spomenik posvećen Johnu Wesleyu.

Tamara Milić

- 22:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>