Zadovoljština
Biblijsko čitanje: Rim 2, 1-1612. Budući smo pravednim sudom Božjim zavrijedili vremensku i vječnu kaznu, kako ju onda možemo izbjeći tu kaznu te ponovno zadobiti milost? Božja je volja da se Njegova pravednost zadovolji; zbog toga se zadovoljština u cijelosti mora platiti, osobno ili po drugome. 13. Možemo li mi osobno dati tu zadovoljštinu? Nikako , štoviše, naš se dug svakodnevno povećava . 14. Može li neko drugo puko stvorenje platiti zadovoljštinu umjesto nas? Ne može. Ponajprije, jer Bog ne želi kazniti nijedno drugo stvorenje za grijeh što ga je čovjek počinio . Štoviše, niti jedno drugo stvorenje ne može podnijeti breme Božjega vječnoga gnjeva protiv grijeha, niti druge od njega osloboditi. 15. Kakvog li onda posrednika i spasitelja moramo tražiti? Takvoga koji je istinski i pravedan čovjek, a ipak moćniji od sveg stvorenja, a istodobno je i pravi Bog. Heidelberški katekizam Govorili smo do sada o čovjekovu stanju pred Bogom i njegovoj nevolji, odnosno njegovu grijehu koji narušava Božju sliku u čovjeku i koji ga odvaja od Boga. Čovjek grijehom zaslužuje Božju pravednu vremenitu i vječnu kaznu, no milošću Božjom Bog nam pokazuje put kako možemo izbjeći Božju kaznu i zadobiti milost Božju. Dvanaestim pitanjem započinje cjelina pod nazivom O ljudskom spasenju. Bog traži zadovoljštinu. Kazna za grijeh mora biti izvršena, odnosno dug isplaćen. Već je Adamu Gospodin rekao što će ga zadesiti ukoliko prekrši Božju zapovijed: «Jahve Bog zapovijedi čovjeku: 'Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!». (Post 2, 16-17). Kazna za prijestup bila je smrt. Iako nije, odmah nakon čovjekovog pada, nastupila fizička smrt, zasigurno je došlo do duhovne smrti i do procesa starenja (propadanja) a konačno i do fizičke smrti, kako naših praroditelja, tako i do svih njihovih potomaka. Smrt je nastupila kao posljedica grijeha. Bog nije čovjeka stvorio sa svrhom da umire, već da živi vječno u zajednici s Njim. Apostol Pavao također potvrđuje: «Jer je plaća grijeha smrt…» (Rim 6, 23a). Kada se govori o smrti, misli se na fizičku, duhovnu i vječnu smrt. Da bi se kazna izbjegla mora se platiti zadovoljština. No, koliko se god čovjek trudio da svojim djelima zadovolji Božju pravednost i izbjegne konačnu, vječnu kaznu, to mu ne može uspjeti jer se naša grešna djela svakodnevno gomilaju i dug povećava. Čak ni naš vlastiti život ne može biti dovoljna zadovoljština za učinjene grijehe, jer Bogu naš život dugujemo. U Starome je zavjetu bilo propisano da se žrtvuju određene životinje kao zadovoljština za učinjene grijehe. Žrtvom je čovjek želio umilostiviti Boga. U knjizi Levitskog zakona 6 i 7 poglavlju čitamo o raznim vrstama žrtava (žrtva paljenica, žrtva prinosnica, žrtva okajnica, žrtva naknadnica, žrtva pričesnica-zahvalnica i zavjetnica). Žrtva za grijeh i prijestup bila je okajnica. Raskinuti odnos između Boga i ljudi mogao je biti uspostavljen prinošenjem žrtve. Općenito se vjerovalo da je sva krivica prenijeta na životinju i da je u njoj grijeh uništen. No, Novi Zavjet, posebice poslanica Hebrejima, govori nam kako su Starozavjetne žrtve bile samo slika jedne savršene žrtve. «Budući da Zakon posjeduje samo sjenu budućih dobara, a ne samu bit stvarnosti, on ne može nikada istim žrtvama, što se neprestano iz godine u godinu prinose, učiniti savršenim one koji pristupaju (Bogu)… Naprotiv, tim se žrtvama svake godine obnavlja sjećanje na grijehe. Nemoćna je, naime, krv bikova i jaraca da uzme grijehe.» (Heb 10, 1. 3-4). Dakle, čovjek je nemoćan dati zadovoljštinu za grijehe, a još manje to mogu učiniti stvorenja poput životinja. Jedino rješenje je da zadovoljštinu plati netko tko je pravi čovjek i pravi Bog. Idući puta ćemo vidjeti zašto posrednik i spasitelj mora biti pravi čovjek i pravi Bog da bi u potpunosti isplatio dug za našu krivicu, da bi nas oslobodio od vječne osude i omogućio nam da zadobijemo Božju milost. Jasmin Milić Tordinci, 4. lipnja 2006. |
