09.02.2006., četvrtak
Just keep on breathing...
|
Jučer smo najdraži, ja i sinko u trbuhu išli na vježbe disanja. Ono "hi-hi-hi" iz američkih filmova. Samo što je u hrvatskoj verziji "ha-ha-ha" (dahćeš poput psa koji je pretrčao maraton) i to je tek treći tip disanja. Probala sam se ozbiljno ufurati u to uz svesrdnu podršku mog dragog koji je disanje shvatio vrlo ozbiljno (navodno umanjuje porođajnu bol za 30%), ali nekako se nisam mogla do kraja opustiti u toj zagušljivoj sobi prepunoj trudnica koje dahću. Da nas je netko slušao izvana, pomislio bi da snimamo grupnu kinky pornjavu:) Ipak, odlučila sam vježbati tehnike disanja kod kuće. U 32. sam tjednu i stvari se već opasno zakuhtavaju, a ja glumim noja i pripremam se samo teoretski. Nekako je teško opoznatiti da me to DOISTA čeka i da moje dijete planira izaći iz mene kroz onu malu rupicu. Zvekne koji put stvarnost toga, je. Robica je sva pokupovana, a oprema nabavljena (kinderbet i kolica protokola radi stoje na tavanu, no nemam ih namjeru koristiti) - bitna mi je marama i košara, još samo da mi roditelji kupe autosjedalicu (oni su volontirali za to) i imam sve, osim kozmetike za njega i sebe. To ćemo riješiti drugi tjedan. Kaleb je postao nevjerojatno živahan, to dijete više uopće ne spava. Totalno sam ovisna o tom lupkanju i meškoljenu, mislim da je to osjećaj koji nikada neću zaboraviti. Ne biste vjerovali kako je lijepo biti trudan... |
01.02.2006., srijeda
Ušli smo u tridesete!
Tjedne, ne godine... (iako ni od godina nismo daleko)Dakle, danas smo napunili 30 tjedana. Još 70 dana do kraja, ako se Kaleb odluči pojaviti na sam termin (a moguća su odstupanja +/- 2 tjedna). Prekjučer sam prvi put bila na pregledu na Svetom duhu. Što reći? Zapao me jedan vrlo inteligentan i direktan doktor koji mi je izravno rekao kakve su šanse da ostvarim svoje zahtjeve. "Prirodan porod", rekao mi je, "i nije takav SF i moguće je da ćete ostvariti sve svoje želje...No, daljni bolnički protokol je neumoljiv. Ide po principu binarnog sistema: ili šutiš, ili radiš skandal." Nda. Moja najveća i najvažnija želja jest da tijekom vremena provedenog u bolnici ne budem razdvajana od svog djeteta. A "24-satni" rooming-in koji većina bolnica nudi, prava je prevara - bebu prvo ne vidiš par sati nakon poroda, te je odnose svaki dan za vrijeme viziti, ručka i posjeta. Navodno čak i ako odbijem sići dolje na posjete, opet uzimaju bebu. Dakle, svaki dan još minimalno 2 sata razdvojenosti. Neprestano se pitam, kako sve majke redom pristaju na to i hoću li ja biti još jedna u nizu kojoj će biti "normalno" (ili će je uvjeriti da je "normalno") da ONI odjednom raspolažu njezinim djetetom kako im se prohtije, kako ikome može biti normalno da, nakon što se 9 mjeseci niste razdvajali niti sekunde, beba u ta tri bolnička dana provede određeno vrijeme da ne znate što je s njom, plače li, je li usamljena...Meni je ta pomisao prestrašna. Opet, pokretati revoluciju u hrvatskim rodilištima, iscrpljena nakon poroda, dok te hormoni šibaju...Tko ima snage? I zato ću najvjerojatnije pribjeći nekom kompromisu - umjesto protokolarna 3 dana, potpisat ću da (ako je sve u redu i s bebom i sa mnom, naravno) izlazimo već drugi dan i tako svesti razdvojenost na minimum. Ali ljuti me, JAKO me ljuti, što su kod nas normalne stvare koje nikako ne bi smjele biti normalne...I još je svima to normalno. Koji puta osjećam se kao alien...I samo imam poriv zaštiti ga od tog suludog svijeta. |