01.02.2006., srijeda
Ušli smo u tridesete!
Tjedne, ne godine... (iako ni od godina nismo daleko)Dakle, danas smo napunili 30 tjedana. Još 70 dana do kraja, ako se Kaleb odluči pojaviti na sam termin (a moguća su odstupanja +/- 2 tjedna). Prekjučer sam prvi put bila na pregledu na Svetom duhu. Što reći? Zapao me jedan vrlo inteligentan i direktan doktor koji mi je izravno rekao kakve su šanse da ostvarim svoje zahtjeve. "Prirodan porod", rekao mi je, "i nije takav SF i moguće je da ćete ostvariti sve svoje želje...No, daljni bolnički protokol je neumoljiv. Ide po principu binarnog sistema: ili šutiš, ili radiš skandal." Nda. Moja najveća i najvažnija želja jest da tijekom vremena provedenog u bolnici ne budem razdvajana od svog djeteta. A "24-satni" rooming-in koji većina bolnica nudi, prava je prevara - bebu prvo ne vidiš par sati nakon poroda, te je odnose svaki dan za vrijeme viziti, ručka i posjeta. Navodno čak i ako odbijem sići dolje na posjete, opet uzimaju bebu. Dakle, svaki dan još minimalno 2 sata razdvojenosti. Neprestano se pitam, kako sve majke redom pristaju na to i hoću li ja biti još jedna u nizu kojoj će biti "normalno" (ili će je uvjeriti da je "normalno") da ONI odjednom raspolažu njezinim djetetom kako im se prohtije, kako ikome može biti normalno da, nakon što se 9 mjeseci niste razdvajali niti sekunde, beba u ta tri bolnička dana provede određeno vrijeme da ne znate što je s njom, plače li, je li usamljena...Meni je ta pomisao prestrašna. Opet, pokretati revoluciju u hrvatskim rodilištima, iscrpljena nakon poroda, dok te hormoni šibaju...Tko ima snage? I zato ću najvjerojatnije pribjeći nekom kompromisu - umjesto protokolarna 3 dana, potpisat ću da (ako je sve u redu i s bebom i sa mnom, naravno) izlazimo već drugi dan i tako svesti razdvojenost na minimum. Ali ljuti me, JAKO me ljuti, što su kod nas normalne stvare koje nikako ne bi smjele biti normalne...I još je svima to normalno. Koji puta osjećam se kao alien...I samo imam poriv zaštiti ga od tog suludog svijeta. |