subota, 24.05.2008.
zagrljaj na Rijeci Mrtvih
drhtavim šakama mrvim već ionako vremenom samljeveni pijesak. ispuštam čestice žute prašine baš kao što su i anđeli u bijelim kutama ispustili šansu da ću preživjeti.
dok se moje beživotno tijelo duše ljuljuška u neprozirnom, napola nezamjetnom džepu Hodočasnika Bijelog Tunela, ja se pripremam za sljedeće svitanje...
posljednje što mi je ostalo, nije nada, kako se to inače pripisuje Smrtnima. to su dva novčića pod čijom težinom duplje nekad živopisnih, zelenih očiju propadaju u još veći bezdan.
i strah me obara, strah da ću i ovaj put otploviti na krivo mjesto, kao i ono s kojeg se upravo vraćam.
i gladna sam, vijesti o prijateljima.
i žedna, dakako, jer su mi usne presušile neprestano boreći se riječima, govoreći o svjetovima koji su paralelni jedino s mojim, za Dostojne Besmrtnosti priprosti, primitivni...
i čekam...da me spase, makar demoni, koji ni kao ja ne mogu spavati...
ali mirujem...jer posljednji dar koji sam primila, mogućnost preobrazbe, ima svrhe...dok me prevoze Rijekom Mrtvih, pravim se nepomična, da ne odam da sam, makar u svojoj smrti, neopisivo živa...
i dolazim. i susrećem ga. ljepšeg nego ikad...starijeg nego što sam ga ostavila...ali mlađeg nego što se tad osjećao...kaže da mi je Prijatelj.
da je onaj put s razlogom morao otići...da bih ja naučila čekati...tražiti...preklinjati da se barem jednom Svemir uruši u vlastitu sjenu...da ponovi isti trenutak dvaput...
ali, to nije bilo moguće. barem ne u tako oskudnom broju dimenzija. razočarana, gledam u oči Prijatelja...ne razumijem zašto ga više ne volim...žalim za time...
više me ne možeš nazivati Ljubavlju jer ovdje ne postoji ljubomora, kaže mi.
molila sam bogove da shvatim te riječi koje bi Ondje, otkuda sam se vratila, jedino mogle poprimiti note valova mora koje je pokopalo svoje spokojne mornare.
i tad prođe pored mene. u crnoj haljini...beskrajnoj poput mojih razmišljanja o Prijatelju...kud prođe, ostavi trag poput samih rođenih zvijezda svojom haljinom...Krojačeva miljenica, nedvojbeno...već u tih par koraka primjetih da je neobično lijepa...privlačna...on ju je promatrao s požudom kakvu ja nikad nisam mogla izazvati u njegovim očima, kamoli srcu...gledala je u pod, očito zbog nekog srama, ali to ju je činilo još više zamjetnom...kad je podigla glavu, samo Nebo se zatreslo...pogledala me...lagala bih kad bih rekla da se nisam prepala...nije imala lice. nije imala obraza. nije ni oči imala. nije ni usne posjedovala, da bi govorila...i pored mene je takva prošla...i tad primjetih...imala je zabodenu oštricu u leđima...u samom središtu..srebrnu oštricu, nešto što bismo mi ovdje nazvali najfinijm metalom...
tko je ona, upitah Prijatelja. on se samo nasmiješio...
ne shvaćaš zašto si ovdje, upita me, a onda nastavi gledati za ljepoticom...
sagnem glavu posramljeno...nikada neću biti lijepa kao ona...sigurna u sebe i privlačna mu... i tad primjetim...krvarilo mi je iz srca...polako, mirno, bezbolno...i ta mirnoća, intenzitet i kontinuiranost gubljenja Soka Živih dovelo me do životinjskog, ali pritajenog urlika...
rukama pokušah spriječiti krvarenje...odjednom me on ponovno pogleda...primjeti to...ljutito izgovori, preživa si da bi bila ovdje...onda me udari...svom snagom te odavno besmrtne šake...nisam imala volje da se uspravim...sjetim se zakletve koju ostvarih još na Zemlji...niti jedan nezasluženi udarac neće zaspati u vječnosti neosvećen...ni srcu ni tijelu...i srcem i tijelom ću ga uzvraćati dok osveta ne dostigne savršenu katarzu, makar bila kažnjena nemirom i plamenom
ponovno se vraćam. na istom brodu. isti mi novčići na očima...
kamo idem...panično upitam nijemog i umornog od veslanja...ne odgovara mi...
on žive ne vidi, javi se glas.
nisi ispunila zadaću, ponovi blago kao učitelj koji opominje nestašno dijete nedoraslo zadatku...
vraćaš se...nasmiješi mi se ona ista ljepotica koju sam ugledala u Perivoju Kraja Svemira...sjedila je pored mene u skučenom čamcu cijelim putem...
kad smo došle do kraja rijeke, čamac je stao...
ničim izazvana, poljubila me u lijevi obraz.
ni ne znam tko si, a tako sam ti draga, kažem joj slijepo i naivno presretna
Izdajom me nazivaju, odgovori, prvi put podignuvši pogled.
i tad shvatim...zagrlim ju...a srebrni nož joj prereže cijela leđa i završi na tlu...a ona pretvori se u vremenom samljeveni pijesak.
- 19:36 -
Komentari (19) - Isprintaj - #
