petak, 16.05.2008.
...da ne zaspu kao prah odovjeni...
strvinari me posjećuju neumorno. izbjeglice uspomena koje su donedavno bile moja jedina hrana. drogom lijepih trenutaka tješila sam se kad bi vrisak života uništavao moje bubnjiće. oni nisu imali potrebu čuti što žele. htjeli su samo dobiti mogućnost slušanja...
otrgnuto iz maternice Nade, srce se našlo u vješto izopačenoj sredini sjena, uzdanica vremena, sluškinja koje bezdušno, ispijeno ponavljaju najistinitiju laž...vrijeme će sve izliječiti...
hoda ulicama Nemira, glavnog grada Kraljevine Neutješnih. bjesomučno traži svoju vlasnicu za koju ionako pričaju da nema srca. čak ni nasmrt ranjenog. u njoj nema ožiljaka vremena. sve nevolje je izbjegla, slijepo vjerujući u nešto čega nije ni bilo. obmana spašava od propasti. vlastita moć zavaravanja same vlastitosti kao nevidljiv plašt onima koji se ne prestaju truditi oko nje. prokleta sjećanjima koja joj šapatom stranog jezika,da sjene ne bi čule, pokušavaju objasniti da ju je ovaj put prevario jedino par očiju, a ne srce koje ionako ni nema. koliko će još samo dugo moliti Nebo da joj pomogne da shvati. da se pomiri. da krv počne ponovno kolati u ritmu. da se agonija iz daha pretvori u bezbojnu tekućinu koja neće neprimjetno isteći niz njene obraze. ali tako je proces manje bolan.
ne može vjerovati u obećana čuda Onih Koji Nikad Nisu Osjetili Bol jer ih nikad nije vidjela. ni čuda, a ni Njih. ne može vjerovati u liječenje opijumima Iskusnijih Od Sebe koji učine da zaboraviš ono što si znao i prije samog Zaborava jer to koristi samo onima koji više ni dušu nemaju, a toliko još uvijek nije prokleta.
srce ogorčeno bez vlasnice jer ga ponovno može ukrasti bilo tko, ali ovaj put na dugoročno...vlasnica nemoćna u prosuđivanju tuđih osjećaja bez ijednog grama neutemeljeno plašljivog mišića...neka mole za oprost ona i srce dok se sebično tijelo tješi...krvave šake nakon obrane od onih koji su povrijedili dostojanstvo Uma govoreći kako ona na bijeg od samoće nije bila spremna.
molim Te, zaštiti me od pobačaja mog vlastitog imena.
od zaborava lozinke uspomena koju otvara samo tucet obeshrabreno ovlaštenih.
od razočaranja u vlasitito oružje.
od razočaranja u preklinjajuće pripisane saveznike.
molim Te, spasi me od kaosa duhova iz prošlosti.
molim Te, da val zaborava ne dotakne stijene lijepih trenutaka.
da nenadane suze ne uznemiruju tek rođenu nadu dok spava u zagrljaju zaboravljene samoće.
da darežljiva fortuna ne sklopi oči zbog straha dok gleda u zjenice mojoj sudbini.
znam da će biti umornih, neseretnih, bijednih na putu do Aule Besmrtnih.
molim Te da nikada ne poželim zaspati prije negli dođe vrijeme sumraka.
da više nikad ne sanjam nešto ovako ružno. da srce i um nikada ne postanu prah odvojeni.
- 21:22 -
