Stalno čitamo o tome (u posljednje vrijeme sam urjeđao), kako su pojedini blogeri imali problema sa svojim šefovima zbog pisanja vlastitih memoara, misli, saznanja...
Nadrealisti, tip u kontejneru: "A sada spektakl..."
A sada nešto drugaćiji primjer. U jednom postu sam se dotakao svog profesora Envera Kazaza napisavši kako kod njega ne mogu da položim ispit. Danas, u kraćem razgovoru u hodniku Fakulteta, pomenuti profesor reče: "Bio sam ti na portalu (misleći na blog)" a ja se iskreno, spontano, krajnje zatečeno zacrvenih (o crvenjenju ljudi postoje različite "teorije"). Objasnio mi je kako sam vam dao manjak informacija jer (ruku na srce - u pravu je) na osnovu te dvije rečenice se može izvući zaključak kako "...je profesor takav i takav" (said by E. Kazaz).
Sporni post:
Moj profesor balkanske književnosti, Enver Kazaz kaže meni: "Nećeš ti tako lako položiti, pjesniče".
I još uvijek nisam položio.

Naime, zaboravio sam da napomenem kako već treći put padam na istom pitanju - Abdulah Sidran i njegova poezija. To baca potpuno novu svjetlost na, meni životno važno, pitanje polaganja ispita kod gore pomenutog profesora i ocjene u indexu.
Kad bih izrekao note izvinjenja, to bi bilo kao da očekujem da će profesor ponovno zalutati na moj blog, pa da mu se pokušavam približiti srcu. Ma jok. Govorim ovo jer osjećam moralnu odgovornost da ispravim pogrešku ranije načinjenu. Doduše, svi moji prijatelji znaju da sam zasluženo padao. Ali, Bože moj, valja se potruditi.
U istom hodniku sam od istog profesora dobio upute koju literaturu da konsultiram da bih Sidranovu poetiku bio kadar odrediti, pojasniti i, na kraju krajeva, kritizirati.
Da ova koinsidencija bude zanimljivija - dok sam radio sa djecom u školi književnu kritiku, prvog navodim upravo profesora Kazaza :)

doslo je proljece!!!
kako lijepih se fotografija moze snimiti! mijenja se covjek, budi se neka volja, zeli se postici nesto vise.
ma, ko zimu zasto!*?

Pozdrav od uspavanog profesora. Zanat, hobi i kojekakve dizajnerske gluposti su uzrokovale da me ne bude for a long time. Više me ideja ovakve cyber-zajednice ne fascinira, nije to ono što bih ja želio.
Imaginarni prostor ne dopušta ravnotežu, nema tu mjesta oživotvorenju. To je namijenjeno uskom krugu ljudi, privilegovanih ili ne, sasvim je nebitno. Pitanje je: šta obični blogeri mogu postići pisanjem? Možda uvježbaju i usvoje tuđa iskustva u kreiranju teksta, možda dođu do nekih zaključaka koje su godinama tražili, možda upoznaju nove prijatelje... Taj imaginarni prostor ograničava čovjeka, odvraća pažnju od svakidašnjice, nudi mu osjećaj da to što radi je nešto veliko. Koliko je to vrijedno, koliko će to uzrokovati otuđenje nekih, koliko će pronaći traženo samopoštovanje? (a to je glavni razlog zašto je gro internet-zaljubljenika online)

"Gledaj od čega živiš"

Ovih dana snijeg daje posljednje znake zivota. Ne pada više, polako se topi ali posto ima saveznika u hladnoći, još dugo ćemo nositi šalove, rukavice i po dvoje čarape!
Najgluplje mi je po ovakvom vremenu vidjeti neku glupaču u mini suknji!
Ako ste jedna od njih i Vi, onda ste glupača!
:P

Snijeg je poprimio zabrinjavajući volumen a temperatura dostiže prag izdržljivosti. Jedna od odličnih scena iz jednog bosanskog filma u kojoj dva bosanca u toku proteklog rata spričaju i jedan od njih čita novine i izjavljuje:" Jebo te jesi vidio sranja u Ruandi!?" Sve to dok oko njega zvižde granate. Ona jedna tako tanka nit koju uvijek dohvaćamo kad znamo da smo "donji" - "IMA I GORE"!
Jedna od, isto tako antologijski dobrih fazona iz NADREALISTA, u kojoj jedan od njih zaranja u jezero u potrazi za životom, pa dolazi kod dvoje penzionera i pita ih: "Je li ovo dno?" Oni mu odgovaraju: "Nije, sinko, nije. Imaju ispod rudari, a ispod rudara prosvjetni radnici." Zašto sav ovaj uvod?
ZAMISLI KAKO JE U SIBIRU!!! Ova je hladnoća mila majka! ;) To je moja nit

Snijeg ponovno pada. A ja čitam slijedeće vrlo mudre riječi koje izgledaju tako teške za napisati:

Ledeno je vrijeme!!!
Preledeno!
Sutra akobogda kod cure! Krajnje je vrijeme.
Enivej, kad se samo sjetim od indexa: "Ispili smo zlatni pehar ljubavi i sna, idi, idi, tu više ničeg za nas nema...nema ničega". Idem da uzmem gutljaj iz pehara ;)

Mislim da sam ozdravio!
Više ne povraćam, pa sam iskoristio priliku da pobjegnem do raje pa smo onako, grupno otišli na čaj :P
Sutra nastava opet.
Danas je, da napomenem, neradni dan, Na današnji dan 1992. godine su građani BiH na referendumu izglasali nezavisnost!