Snijeg ponovno pada. A ja čitam slijedeće vrlo mudre riječi koje izgledaju tako teške za napisati:
Pa, pogodili ste bit. Postmodernizam se više bavi krhotinama povijesti, nego samom povijesti. Povijest se reducira na skup slika i površina. To naravno nije slucaj samo s postmodernizmom, takav je pristup povijesti poceo u Hollywoodu, koji je mogao stvoriti odredeni izgled povijesti te se zato pretvarao da stvara povijesnu poruku, znacenje povijesti. Izradite nekoliko poplocenih ulica okruženih plinskim svjetiljkama i nalazite se u devedesetim godinama devetnaestog stoljeca; prugasta odijela i motivi film noira, i vec smo u devetstotridesetima. Živimo u kulturi koja, zatiruci povijesno znacenje i pripovijedanje preko kojeg ljudi prenose osjecaj kontinuiteta, proizvodi lažni nadomjestak povijesti koji je u biti kolaž klišejiziranih predodžaba i nema nikakve veze sa stvarnim dogadajima, s kontradikcijama usadenima u povijesno iskustvo. Kao rezultat toga, povijest pocinjemo doživljavati kao proces izmjene slika. To uprizorenje povijesti, koje je pocelo kao holivudska žanrovska tehnika naglo se proširilo cjelokupnom kulturom do te mjere da su takvi vizualni klišeji nadomjestili povijesno sjecanje koje je važan temeljni aspekt ljudske kulture i identiteta. Jasno je da jedan od razloga zbog kojih su te romantizirane slike povijesti privlacne jest u tome što u tomu našem diskontinuiranom, fragmentiranom svijetu ljudi ceznu za osjecajem kontinuiteta.