Moje misli,moja sjećanja...

srijeda, 28.03.2007.

Posljednje sekunde

Nedavno sam pročitala knjigu od Paula Coelha:"Kad je Veronika odlučila umrijeti!".Knjiga je naravno i više nego zanimljiva,pa nije ni čudo da je postala veliki hit,no mene je najviše bacila na razmišljanje od svih tih zanimljivih tema što se nalaze u knjizi,ta tema o tome kada ti netko kaže kako ti je preostalo samo 7 dana života,a ti njih sad iskoristi kako znaš i umiješ.Zamislite da cijeli život provodite sputavajući svoje najveće strasti,praveći se jednostavnim i normalnim poput cijele svoje okoline.Na kraju vam život toliko postane monotan da jednostavno odlučite da ćete se jednog dana ubiti vlastitim rukama.I tako organizirate svoje samoubojstvo hladnokrvno,smišljajući najbezbolniju smrt za vas i vašu okolinu.Odlučite se kako je najbolje jednostavno popiti puno tableta za spavanje i ostati spavati zauvijek.Provedete prije svog samoubojstva najobičniji dan koji je opet bio toliko poseban.Odjednom je Sunce tako prekrasno sjalo,prišao vam je simpatičan čovjek i taj dan postane savršen dan za posljednji.Razmišljate kratko u svojoj sobi u tome i popijete tablete,a zatim slijedi ono na što se cijelo vrijeme pripremate - smrt.Počnete osjećati neugodnu bol,gubite svjest i zaspete te u zadnjem trenutku pomislite kako je ono bio vaš posljednji dodir s stvarnim Svijetom,no onda se dogodi neočekivana rupa u sistemu i vi ipak preživite.Netko vas je našao,odvezao u bolnicu i sada sjedite na rehebilitaciji u poznatoj ludnici.Ostanete razočarani,a opet zapanjeni.Dolazite do liječnika i počnete ga ispitivati o tome kako su mogli dopustiti da preživite,a on vam samo kaže kako ćete ionako pošto je vaš organizam već dovoljno oštećen ostati živi najviše oko tjedan dana.U tome trenutku,naleti vam tisuću emocija.Upitate se što sada?Da li da se dokrajčim?Kako da iskoristim ove posljednje sekunde svoga života koje ću nažalost morati provesti nigdje drugdje već u ovoj ludnici okružena inekcijama i lječnicima?Da li da pobjegnem sada dok još mogu i provedem te sate kako spada?Kako pogledati sada u oči voljenima i objasniti im zašto ste to učinili?Na kraju se pomirite s situacijom i prepustite se i daljnjem monotonom životu koji ste vodili do sada.No onda odjednom vaše najdublje strasti isplivavaju iz vas.Po prvi puta nekoga ošamarite i usudite se pokazati bijes,po prvi puta zaplačete nakon dugo vremena i zasvirate klavir na tihoj mjesečini što ste oduvijek htjeli.Napokon vam se vraća volja za životom,a vi ga gubite.Što sada?Po meni najbolje iskoristiti to kako znaš i umiješ i uz to boriti se svim snagama za svoje preživljavanje.Ubijanje prije vremena nema smisla jer ako je već ovo tvoj konačni kraj i ti otkrivaš svoje duboko skrivene emocije,otkri ih dokraja da možeš umrijeti s pomisli:"Proživjela sam svoje,zadnjih dana iskusila sam sve što nisam inače mogla.Sada je kucnuo moj čas!Sada kad razmišljam,možda da nije bilo pokušaja ovog samoubojstva ne bi ni došla do ovoga,a onda kao da se i život isplatio,ovako je najbolje i sada je vrijeme da se prepustim!"U knjizi ona na kraju ipak preživi zahvaljujući iskusnome doktoru koji realizira svoju teoriju liječenja na njoj,ne samo tog fizičkog već i psihičkog te je uspjeva riješiti gorčine koju svi imamo u sebi.Knjiga se bavi upravo i temom te gorčine i ludosti u pitanju toga tko je zapravo lud i koliko mi uopće sputavamo samoga sebe?Sve su to teme koje ću se nadam,jednog dana obraditi,ali kako god bilo,ideja o ovoj je prekrasna i za zaključak bi samo mogla reći kako ako već to moraju biti tvoje posljednje sekunde neka budu prave posljednje sekunde...

Seksizam s muškog gledišta

Od davnih doba muškarci su gledani kao jači spol i zvani glavama kuće,no sve su to nekakve jednostavne činjenice života koje su po mome krenule krivo jer su muškarci i žene podjednako sposobni,no da ne skrenem u krivome smjeru htjela sam reći kako te nekakve najobičnije sada već i zastarjele običaje muškarca glave u kući znaju postati i pretjerane pa dođe do pojma seksizma.Ovo je vjerovatno jedna od najgorih diskriminacija i postoji još od početka početaka.Sama činjenica toga da su muškarci jači spol je idiotna,a tek onda kad krenemo u to da su žene manje vrijednije i da ne bi smjele imati pravo glasa već samo služiti muškarca je onda pregrozna.Tužno je što ljudi,pogotovo muški spol do dan danas nije naučio kako su žene ustvari jednako sposobne,ponovo ništa ne naučeći iz grešaka iz prošlosti.Kada je žena stvorena,stvorena je da pravi društvo muškarcu i da bude jednaka s njim,ali ona to nikada nije bila,a tko zna hoće li biti.Pitanje je samo koliko je kroz povijest žena zakinuto od svog talenta jer ih prvo nisu uopće ni htjeli školovati,a kasnije ih samo uposljavali kao domaćice.Kompromis je jedna od glavnih stvari koja nedostaje ovoj diskriminaciji.Radi se samo o tome kako bi muškarci trebali naučiti cijeniti i ne iskorištavati ono što žena može učiniti za njega,a oni joj svim snagama pokušavati što više pomagati kako bi se rasporedio posao.Kao što i muškarac diše,raste,potrebna mu je ljubav i ljudsko je biće koje razmišlja tako je i žena.Onda gdje se nalazi razlog toga da su one manje vrijedne?!Jednako kao i s rasizmom,feminizmom i ostalim diskriminacijama teorija i pitanje zašto su uopće tu su isprazne i bez ikakvog pravog argumenta.Prije žene naime uopće nisu ni htjeli zapošljavati zbog njihovog spola,misleći kako su manje korisne i kako će manje poslužiti u tvrtci od jednog muškarca,a sve je to plod seksizma.Seksizam postoji i s ženskog i muškog gledišta,a prošli put sam ustvari pisala o seksizmu s ženskog gledišta u koji se pretvara feminizam.Ponovo se nema tu što previše reći osim da ovakve stvari treba spriječiti,takvo iskorištavanje treba ukinuti.Ako smo toliko napredniji od ljudi u Srednjem vijeku pokažimo to tako što ćemo ukidati ovaj oblik i sve druge oblike diskriminacije.Žene nisu komad mesa,žene su ljudska bića koja zaslužuju poštovanje i razmišljaju svojim glavama.Zasigurno smo dokazale da mi možemo puno bolje od kuhanja i peglanja,navedimo samo primjere J.K.Rowling popularne spisateljice,Janice Kostelić više i nego sposobne skijašice koje su pridonijele ovome Svijetu jednako kao i ostale žene,ali i muškarci.Za zaključak se može samo reći kako ovakve stvari trebaju nestajati iz civilazacija i trebaju se prestati događati.Bob Marley,genij ovoga i svoga doba jednom je rekao kako će rasizam odumrijeti kada boja kože postane bitna kao i boja naših očiju.Naime spominjem ovu izjavu jer osim što je ova kratka pričica o seksizmu s muškog gledišta,priča je s kojom i završava ona o svim diskriminacijama.Zbogom do slijedećeg puta...

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv