Nedavno sam pročitala knjigu od Paula Coelha:"Kad je Veronika odlučila umrijeti!".Knjiga je naravno i više nego zanimljiva,pa nije ni čudo da je postala veliki hit,no mene je najviše bacila na razmišljanje od svih tih zanimljivih tema što se nalaze u knjizi,ta tema o tome kada ti netko kaže kako ti je preostalo samo 7 dana života,a ti njih sad iskoristi kako znaš i umiješ.Zamislite da cijeli život provodite sputavajući svoje najveće strasti,praveći se jednostavnim i normalnim poput cijele svoje okoline.Na kraju vam život toliko postane monotan da jednostavno odlučite da ćete se jednog dana ubiti vlastitim rukama.I tako organizirate svoje samoubojstvo hladnokrvno,smišljajući najbezbolniju smrt za vas i vašu okolinu.Odlučite se kako je najbolje jednostavno popiti puno tableta za spavanje i ostati spavati zauvijek.Provedete prije svog samoubojstva najobičniji dan koji je opet bio toliko poseban.Odjednom je Sunce tako prekrasno sjalo,prišao vam je simpatičan čovjek i taj dan postane savršen dan za posljednji.Razmišljate kratko u svojoj sobi u tome i popijete tablete,a zatim slijedi ono na što se cijelo vrijeme pripremate - smrt.Počnete osjećati neugodnu bol,gubite svjest i zaspete te u zadnjem trenutku pomislite kako je ono bio vaš posljednji dodir s stvarnim Svijetom,no onda se dogodi neočekivana rupa u sistemu i vi ipak preživite.Netko vas je našao,odvezao u bolnicu i sada sjedite na rehebilitaciji u poznatoj ludnici.Ostanete razočarani,a opet zapanjeni.Dolazite do liječnika i počnete ga ispitivati o tome kako su mogli dopustiti da preživite,a on vam samo kaže kako ćete ionako pošto je vaš organizam već dovoljno oštećen ostati živi najviše oko tjedan dana.U tome trenutku,naleti vam tisuću emocija.Upitate se što sada?Da li da se dokrajčim?Kako da iskoristim ove posljednje sekunde svoga života koje ću nažalost morati provesti nigdje drugdje već u ovoj ludnici okružena inekcijama i lječnicima?Da li da pobjegnem sada dok još mogu i provedem te sate kako spada?Kako pogledati sada u oči voljenima i objasniti im zašto ste to učinili?Na kraju se pomirite s situacijom i prepustite se i daljnjem monotonom životu koji ste vodili do sada.No onda odjednom vaše najdublje strasti isplivavaju iz vas.Po prvi puta nekoga ošamarite i usudite se pokazati bijes,po prvi puta zaplačete nakon dugo vremena i zasvirate klavir na tihoj mjesečini što ste oduvijek htjeli.Napokon vam se vraća volja za životom,a vi ga gubite.Što sada?Po meni najbolje iskoristiti to kako znaš i umiješ i uz to boriti se svim snagama za svoje preživljavanje.Ubijanje prije vremena nema smisla jer ako je već ovo tvoj konačni kraj i ti otkrivaš svoje duboko skrivene emocije,otkri ih dokraja da možeš umrijeti s pomisli:"Proživjela sam svoje,zadnjih dana iskusila sam sve što nisam inače mogla.Sada je kucnuo moj čas!Sada kad razmišljam,možda da nije bilo pokušaja ovog samoubojstva ne bi ni došla do ovoga,a onda kao da se i život isplatio,ovako je najbolje i sada je vrijeme da se prepustim!"U knjizi ona na kraju ipak preživi zahvaljujući iskusnome doktoru koji realizira svoju teoriju liječenja na njoj,ne samo tog fizičkog već i psihičkog te je uspjeva riješiti gorčine koju svi imamo u sebi.Knjiga se bavi upravo i temom te gorčine i ludosti u pitanju toga tko je zapravo lud i koliko mi uopće sputavamo samoga sebe?Sve su to teme koje ću se nadam,jednog dana obraditi,ali kako god bilo,ideja o ovoj je prekrasna i za zaključak bi samo mogla reći kako ako već to moraju biti tvoje posljednje sekunde neka budu prave posljednje sekunde...
Post je objavljen 28.03.2007. u 18:23 sati.