jesen u meni
utorak, 06.10.2015.
Reci mi lažljivice mala
Sjecaš li se jednog dana
U jednom gradu
Na jednoj staroj usamljenoj klupi
U proljece rano
Dok je sunce blago padalo po tvome licu
Reci mi lažljivice
Sjecaš li se ko ti je pricao dugo
Prstima drhtavim i usnama nemirnim
Ko te je milovao rijecima šaputavim
Ko je to stavio svoje gladno srce
U tvoje šake hladne
Za koga su bile sve one sitne laži
Koje su padale lako sa tvoje usne male
Reci mi lažljivice
Sjecaš li se jednog dana
U jednom gradu
Na jednoj staroj usamljenoj klupi
U proljece rano
Dok je sitna kiša padala po tvome licu
Reci mi lažljivice mala
Sjecaš li se ko te je grlio uzdasima dugim
I pricao ti slijepim pogledima
Kome si svoje tanke prste zarila u grudi
Za koga su bili oni osmijesi vlažni
Reci mi lažljivice
Za koga su blistale tvoje oci
Cije si srce ti zvijeri slatka u jednom dahu progutala
Reci mi lažljivice mala
Sjecaš li se mene
Stvoritelj..
Osjetio je tamnu stranu iza sebe,
dok penjao se ka plavoj
gospi,
Stvarao je svijet rukama svojim,
dahom,riječju i željom
usamljenoga starca.
Pitao se usput,da li mu to sve treba ?
Jednim okom je gledao svijet ispod sebe,
dok kosmos se grčio
u porođajnim teškim mukama.
I kada je završio svoje djelo,nasmješio se,
umorno i tromo se zavalio na svoj tron.
Tiho je uzdahnuo vidjevši djecu novih ljudi
kako se nemirno i veselo igraju
na toj maloj plavoj Zemlji.
I osjetio je strašnu samoću,a
daleko negdje odatle
neko je pjevušio pjesmu na toj nježnoj teri,to
majka je uspavljivala svoje dijete,polako,polako.
Stari prepredenjak i šeret koga su zvali jednostavno Bog,
nagnuo se na svoje dlanove,slušajući tu pjesmu.
Htio je da zaplače ali uzalud,
samo se blago nasmiješio....da,samo se nasmiješio,
dok polako je tonuo u tihi san
žetva je pri kraju reče,
valja se odmoriti....
Bezvremena glava mu se spuštala
među ruke tog velikog majstora šale,
tog konstruktora svega živog.
Bog je spavao tihim snom.
Dok ispod,na toj zemlji,
toj maloj zemlji,
pjesma je postajala sve glasnija
i glasnija
i nije više nikada prestajala.
ponedjeljak, 05.10.2015.
Nostalgija
Sjedi pored mene.
Napuni mi dlan
cesticama nježnosti
i toplim pogledima.
Pokaži mi igru katarki
i plamenih iskri na pucini
kada plavetnilo zadrhti u podne,
prstima dodirni
svaku zubatu ranu,
da oblak ne proguta
osmijehe kojima te grijem.
A onda pusti
da taj trenutak pretvorim
u iskricavu maglu,
uhvatim je okom i
cuvam samo za tebe,
dok sva mora na svijetu ne utihnu.
subota, 03.10.2015.
....
Ulične lampe palile su se
svakim mojim korakom.
Umjesto tramvajskih tračnica
ispisani su bili stihovi
tvojih pjesama o meni.
Na svakoj stanici
osjetio sam poljubac
na svojim promrzlim usnama
sa okusom čežnje.
Ruke su mi bile tople od tvojih ruku,
iako nisi hodala pored mene.
Grad je bio tih, prazan, pust.
Tek ljubavni zov nekih ptica
odbijao su se od zidova zgrada
obučenih u svilu.
Zapitao sam se u svakom koraku
kada ću ugledati tebe u daljini,
u haljini boje zore,
ili možda ipak,
pojavit ćeš se iznenada,
baš kao i u javi,
onoga dana, one noći,
Kad sam te zavolio..
