postoji li još nada, ili i ona je samo prazna laž?
pitate me zašto su mi postovi tako depresivni...
...neki plaču dok ih čitaju...
...neki se zamisle...
…većina kaže da su predivni...
što je tako lijepo u tuzi... suzama... boli... smrti?
jesu li moje črčkarije samo odraz svih nas? prikazujem li ja sve…
one koji jesu… ili su bili kao ja…
izgubljeni, nestali…
ne… ne mogu ja to… nisam vrijedna da vladam riječima…
to je tek moja želja i nastojanje… to sam samo ja… ovakva kakva jesam… kakvom me život oblikovao i stvorio…
život je pun tame i sjena… jednog dana sudit će mi svi čijim sam putovima prošla… tu bit ćeš i ti… i tvoju ću kaznu u srce ravno primiti…
žalim zbog svojih rana
uzaludnih riječi, svojih mana
nastojanja da ne budem ovakva…
žalim zbog sebe,
tebe i ovoga što jesam
što nikada pazila nisam
žalim što sam slomila dobre ljude
što sam nemoguće tražila
što nikada za sebe nisam marila
žalim što sam plakala
od anđela bježala
i krila im lomila
i nakon svega ostaje još jedna težnja
pusta želja uzaludna strepnja
želim još jednom dići se do neba
učiniti sve što treba
i poći putem ljepšeg svijeta
unatoč tog stalnog mraka
u meni javlja se slaba nada
hoće li jednom nestati ova tama
i pojaviti se jasno svjetlo dana…
† †17† Bring Those Roses...† ...To My Grave...†
