što kada se probudite i shvatite da to nije san
ne mogu... loše mi je... fizički i psihički... strah me zaklopiti oči, a umor mi ih sklapa...
ne mogu se trgnuti sada... ne mogu, jer ću se ugušiti... iz ruku mi je iskliznula sreća... ili sam ju pustila... ulovila me sjeta... srce mi nema mira jer još joj vidim oči... ne želim izaći... mučim se...
svi vide... nitko ne govori... trebam nekoga... nekoga tko će znati... tko se neće smijati...
kako objasniti da su obične priče nešto puno više...
ona osjeća... znam to... vidim dok me gleda...
ista sjeta… isti pogled kao i dok je otvarala karte… jednu po jednu… iznenađenje, pa očaj…
u snovima još gledam taj pad… život koji je klizio, za rub svijeta se držao…
ne mogu zaboraviti taj smijeh… nije mi želio reći…
tražila sam… željela… samo smijeh… i jedna riječ… naivci…
nismo li to svi?
recite mi da je san
samo još jedna mora
da sutra svanut će dan
želim zaboraviti te trenutke
kao vječnost duge
iako znam da su dio moje muke
suze su mi tekle uz tvoj smijeh
udarala sam se po grudima
zar sam počinila toliki grijeh
želim vrijeme vratit
nikada se ne probuditi
zaboraviti, nikada više patiti
želim reći da doći će i do kraja
da bit će još sunčanih dana
ali znam da je ovo početak pada raja
posljednji put zapalit ću svijeće
izgovoriti riječi k`o i to veče
oboma sudit će nam nebesko vijeće
zaigrajmo igru stariju od svijeta
odlučimo kome ostat će patnja
kome od nas su odbrojena ljeta
† †19† Bring Those Roses...† ...To My Grave...†
