Hvalospjev gluposti https://blog.dnevnik.hr/justthepine
utorak, 12.05.2009.
Ima već deset godina...
11. svibnja 1999. Prve zrake sunca su se probijale kroz mrak. Zvonio je sat. Trebalo se ustati. Prokleto je rano, ali autobus kreće u 7h i ne bi bilo uputno kasniti. Barem su nam tako rekli. Doručak je već bio spremljen. Mama se potrudila i napravila mi kako s kruhom. Nije neki kumst, ali me veselilo. Bože, kako to volim. To će mi biti zadnji kakao na jedno dulje razdoblje. S guštom sam ga slistio. Ne sjećam se kada sam zadnji puta toliko guštao u njemu. Možda je razlog ležao u tome što sam znao što mi se sprema. Pregledao sam stvari zadnji put. Sve sam imao unutra. Barem sve ono što sam mislio da mi treba. Mama me odvezla do Samobora na autobusnu stanicu. Već sedam godina ne vozi dalje od Samobora. Nakon prometne nesreće jednostavno nema „muda“. Razumijem je. Iako ona nije bila kriva, posljedice su bile teške i unatoč svim dokazima, sud je odlučio drugačije. Njoj je bilo teško. Posebno teško već nekoliko mjeseci. Od kada je saznala da odlazim. Nije to kao nekada davno, ali vjerojatno se teško odvojiti od djeteta kada znaš da je stalno uz tebe, a sada… Jednostavno ode i ne vraća se. Barem ne tako brzo. Na stanicu sam došao dobrih deset minuta ranije. Ne vrijedi kasniti. Tko zna kako će još tramvaj voziti po Zagrebu. Ona nije izdržala. Rekla je sretno i da se javim čim budem mogao. Otišla je sa suzom u oku. Rijetko plače u takvim trenucima (za svojom mamom nije pustila ni kap).
Gledao sam na sat i nervozno cupkao na stanici čekajući taj Samoborček. Jebate, ko da još uvijek ide na parni pogon. Nema ga da ga nema. Spitka na meni počinje opako grijati. Torba postaje sve teža. Napokon! Žuto čudovište se pokazuje na obzoru. Bilo je i vrijeme. Počela me nervoza hvatati bez obzira što sam već cijelo jedno desetljeće (čak i više) bio spreman na ovaj dan. Ništa me ne može iznenaditi. Baš ništa (barem sam tako razmišljao). Odlazeći iz Samobora, počela me lagano loviti nostalgija. Stresao sam glavu. K vragu, di već sada. Pa tek sam krenuo. Ko da idem u Ameriku. Do južnog parkirališta iza Dinamovog stadiona mi je put prošao u treptaju oka. Vozila su gutala te kilometre i imao sam osjećaj kako smo stigli prerano. U Zagrebu je na Maksimiru ipak bilo malo hladnije nego u Samoboru. Spitka mi je dobro došla.
Po običaju stigao sam među prvima ako ne i prvi. Ponekad zaista mrzim to. Uvijek ja čekam. Tada su počeli iz raznih prometala izlaziti razni likovi predvođeni nadobudnim frendovima pijanima kao deve. Neki od njih su nosili barjake mašući njima kao da je dan državnosti bez imalo napora koji bi trebao biti vidljiv nakon neprospavane noći. Neke je pratila harmonika, neke gitara, neke djevojka (dobro, većinu). Jebiga… Jedino sam ja bio sam (I da znate, u wordu jebiga ne postoji u pravopisu kao izraz. Promijenio sam to.). Niti jedan prijatelj nije mogao doći sa mnom. Niti jedan! Nitko od rodbine me nije dopratio. Gledajući te spodobe pijane, nije mi bilo žao, ali zbog pjesme, poznatih lica, zbog toga je. Ja sam ko ćuk u gluho doba noći. Sam. To kaj nemam cure mi nije bilo žao. Tko zna kako bi to funkcioniralo. Ionako sam bio sklon tome da bi mi previše falila dok sam ja daleko. Ovako je bilo mnogo jednostavnije. Ali niti jedan prijatelj! K vragu… U vojsku idem sam. Pola sata prije polaska sam sreo lika iz Samobora koji je išao s nama na tekme. Godinama smo se poznavali, ali ja nisam znao kako se zove. Sramota. Dok se on opraštao s curom gruntam ja kako premostiti tu prepreku. Na kraju, u busu je on sam rekao svoje ime pa je drugo upoznavanje prošlo bez problema i knedle u grlu.
U busu je bilo začuđujuće mirno i tiho. Kao da nas voze na stratište. Većina likova je bila pripremljena s glavama i ošišana na propisne milimetre. Oni koji to nisu bili, kasnije su postali predmet iživljavanja nekih strojobravara i staklara. Bus nas je doveo do rampe. Veliki grb i zastava islikana po ogradi omeđena zelenom bojom je dala do znanja da smo tu. Ljudi u maskirnim odorama podbočeni na vrelom suncu bahato su nam se smijali. Đombe! Sunce im kalajisano! Istjerali su nas iz autobusa na pregled stvari. Da slučajno netko ne nosi alkohol, drogu ili hladno oružje. Moja spitka je postala prokleto kuhalo. Sunce je bilo jako. Prejako za svibanj. Kamen je isijavao toplinu. Vozili su nas dobrih tri kilometra. Nisam mogao vjerovati koliki je to prostor. Na ravnici su nas potjerali iz autobusa. Bilo nas je ko salate. Počelo je prozivanje. Prvo taj dan. Ostalo nas je još deset stajati. Majku mu staru. Nisam valjda pogriješio dan? Nije valjda da sam zabrazdio. Koji bedak. Koji telac!!!! Ne vjerujem. Zar se takve stvari moraju baš meni događati? Ostalo nas je još troje. Postao sam nervozan. Strašno nervozan. Koja će to sramota biti ako sam došao krivo. Biti ću sprdnja pokoljenjima. Srećom, netko me prozvao predzadnjeg. Stigao sam zadnji u svoju postrojbu. To zna biti jako nezgodno. Trebalo ih je uloviti sa spitkom i onom torbetinom na sebi.
Zadužili smo stvari i krenuli na inventuru. Shvatili smo da imamo sve iako uglavnom ništa nije bilo kako treba. Neki su imali hlače pet brojeva premale, drugi tri prevelike, kape su nam stajale ko likovima iz „A je to“ crtića. Čarape su nam bile dobre. Barem nešto. Neki tračak nade da će barem nešto klapati kako treba. Bitno je bilo da je oprema na broju. Skupili smo šatorsko krilo i naprtili na leđa. Krenuli smo prema našim prostorijama. Nakon pet minuta sam već počeo sumnjati da ćemo ikad stići do njih. Uspon po kamenju i suncu je bio prokleto težak. Posebno za mene u toj usranoj spitki. Da nisam imao neku drugu jaknu doma. Ali neeeeeeeeeee… Ja sam morao baš tu spitku obući. Tko zna koliko puta sam prosvirao kroz zube onog tko je sašio tu jaknu i što mi se baš tako jako sviđa. Petnaest minuta uspona je bilo pri kraju. Oni manijaci iz JNA su napravili ogromnu vojarnu. Di im je pamet bila? Stigli smo pred ogroman kompleks od nekoliko zgrada i ogromnom „pistom“. Opet prozivka da ne bi bilo izgubljenih ovčica. Svi na broju i svi iz te postrojbe. Bem ti kaj je vruće. Pustili su nas u hodnik i tu smo se morali presvući u odoru koju smo zadužili. Mi znojni i lagano smrdljivi, a odore čiste. Jeah! Zakon! Prošli smo kontrolu frizura. Još jednu u nizu. Sina je bio najsmješniji. Majstor se nije ošišao doma pa je sada izgledao ko Miki Mouse. Mene je jedan idiot od razvodnika potjerao na šišanje kod zaduživanja robe, ali me stažo vratio nazad. Ako nekog nije trebalo šišati onda sam to bio ja. Uvidio sam da će s tim „razbojnikom“ biti problema. Sada, obučeni kao vojnici, mogli smo pristupiti dalje u hodnik do naših ormarića u koje smo slagali robu. Civilna se nikako nije smjela vidjeti. Morala je biti dobro sakrivena, a ova vojna je trebala biti opako dobro složena. Slagali smo to dobrih pet sati jer uvijek nešto nije bilo dobro. Prekidani smo bili treniranjem strogoće u vidu čestih postrojavanja. Htjeli su nas naviknuti na to da moramo biti prisutni i spremni na odziv u roku odmah.
Pred večeru je došao naš razvodnik. Duša od čovjeka. Kada smo već dobili najgoru postrojbu, koja je svima bila na meti zbog zapovjednika i zavisti drugih dočasnika prema ovima koji su bili kod nas, barem smo dobili super razvodnika. Visok 1.90m. Prava pojava. Njega smo prvog gledali onako… Kao autoritet. Ostali su nam svi bili jebači majki. Posebno ovaj desetnik koji je bio službujući. Imao je noge ko Roberto Carlos. Tko mu ih takve napravi?!? Kao da je ispao iz nekog ratnog američkog filma. Kako sam rekao, već prvi dan sam osjetio teški antagonizam svih ostalih prema našem vodu. Situacija iz Vojničine ili nekog sličnog američkog vojnog filma. Totalni stereotip. Očito moguć i kod nas. Nakon večere su nam rekli da si očistimo cipele. Da… Pastu za cipele sam dobio, ali četku NE! Kako nitko nije rekao da treba ponijeti četku za cipele?!?!? Ispalo je da piše na pozivu. Jako sitnim slovima, ali piše. Popizdio sam. Di ću sad naći četku za usrane cipele i čizme. Srećom, čizme još nismo zadužili. Ali će i one doći kad-tad. A onda sam naježio ko žuti.
Večernja prozivka u pidžamama. Lik iz Duge Rese je izazvao grohotan smijeh pri prozivci. Zbog tog smijeha smo morali odraditi 20 sklekova za Domovinu. Trebat će se naviknuti da ekipa dolazi iz raznih dijelova Hrvatske i ne pričamo svi isto. Dok to ne shvatimo, pumpamo sklekove. Zaspali smo ko topovi. Preživio sam prvi dan. Javiti doma se nisam stigao, a niti mi je bilo na pameti. No kako sam rekao davno svojima, ipak je ovo HV, a ne JNA. Nema brige. Bit će sve OK (valjda).
| < | svibanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (1)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (3)
Listopad 2011 (2)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Prosinac 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (6)
Veljača 2009 (5)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (9)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (3)
Opis bloga
Iskreno, profiliranje mi i nije neka fora jer se uvijek rastočim u raznim smjerovima. Osnovna misao i vodilja je pisati o onim događajima koji me dirnu s lijepe strane, a bome i s grde. Ponekad poželim podijeliti ljudsku glupost s mnogim ljudima. Nadam se kako ću ovdje to i uspjeti.
Linkovi
Pošta
Web album
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Blogovi:
Simo Mraović - 16.12.2008 RIP
Mile Kekin
Nebuloze moje
Mreža - Kriza srednjih godina
Živjeti svoj život
Sidney
mindbuilding
Bedasta curica
ljubavnica29
by Andrejevna
neverinov blog
Tičerica
marchelina
Kenguur
Kinky Kolumnistica
Moji "poroci":
Lois McMaster Bujold
Vorkosigan saga
The West
NK Dinamo
KHL Medveščak
NY Rangers
Stripovi.com
Sergio Bonelli Editore
Zanimljivo:
AskMen.com
SportNet
Hrvatski golf portal
bućkuriš pameti
23.03.2012.
Ide od prilike ovako: "Budimo veseli. Proljeće je tu kao i prvi znakovi proljeća. Bosanci na mješalicama, visibabe i ostalo bilje..."
Frano Ridjan - HR2 (dobra fora i nikako nije za zamjeriti)
19.02. 2009
Jedanput san ispisala dva ipo lista kontrolnog iz te ka privredne matematike, sa nijednin tačnin rezultatom od mogućih dvajspet. Profesorica je bila tako fascinirana mojon blentavošću da mi je dala dva, samo da prođen i da oden ća. Vajda je, kalkulirajući, a ko će znat kalkulirat ako ne profa iz matematike, zakjučila da ja sa svojin kategoričkin neznanjem matematike mogu nanit puno manje štete široj društvenoj zajednici nego njenim živcima i njihovoj školi općenito.
marchelina
30.06.2009
Sportski, pa i životni vrhunac nije biti najbolji, najviši, najjači, jer to mogu biti samo rijetki. Pravi vrhunac je izvući maksimum iz onoga čime raspolažeš.
Bernard Jurišić (SportNet)
01.04.2009
Nekada, kada bi Dinamo gubio ili Zambata promašio gol, klinci bi dobivali “šljagu”, no, zamislite nesretno dijete da mu otac udari “klepetušu” svaki put kad Josip Tadić promaši gol? To bi već bilo brutalno...
Tomislav Židak (Jutarnji list)
01.02.2009
Čovjek je najsavršenije biće koje može napraviti svaka budala.
autor... Na žalost, meni nepoznat.
13.12.2008
....all things share the same breath....the beast, the tree, the man .... the air shares it's spirit with all the life it supports."
poglavica Seattle Dwamish
09.11.2008
May the stars carry your sadness away,
May the flowers fill your heart with beauty,
May hope forever wipe away your tears,
And, above all, may silence make you strong. 
poglavica Dan George
30.09.2008
Life is hard; it's harder if you're stupid. 
John Wayne
27.08.2008.
“Lijepa će te izdati, ružna ti se neće svidjati; siromašna će te upropastiti, a bogata će tobom vladati. Eto, izaberi šta ćeš najlakše podnositi.” 
Aristip
15.07.2008.
Life is a sexually transmitted disease. 
Dotepli se u količinama