Jeste li se ikad zaljubili u pjesmu? Slušali ju satima. Osjećali svaki njen ton. Drhtali uz jecaje stihova. Bili potpuni na nepostojećoj litici raširenih ruku i zatvorenih očiju. Udisali neki natprirodan zrak i suzama dokazivali snagu svoje duše.
. . .
Jeste li ikad pokušali dekoncentrirati kišu? Naslonjeni na otvoren prozor dok vam kapi udaraju po jagodicama prstiju. U tadnji trenutak izmaknuli se padajućoj kapi. Zaboravili na samoga sebe dok vam se djetinjasti smješak malo pomalo počeo urezivati na lice.
. . .
Jeste li ikad zaspali na srušenom drvu usred šume? Bili obasjani proljetnim suncem. zasljepljeni plavetnilom neba. Uspavani zračenjem napomičnog lica. Probuđeni šapama svog velikog pešeka na rubu živčanog sloma od zabrinutosti. Pali u lišće i smijali se jer vam se smije.
. . .
Jeste li se ikad zaljubili . . . u pjesmu? Osjećali se abnormalno živim. Bili bez potrebe da imate nekoga kraj sebe. Osjećali melodiju i podrhtavanje emocija u glasu. Tako nevjerojatno prepoznavali stare osjećaje. Bili spremni pretrčati cijeli svijet da bi ugledali svoj odraz u dubinama najdražih očiju.
~moja prilično neobična ali najbolja mala obitelj
~moji best fredovi i frendice iz razreda i šire
~smijeh
~provoditi sate na msn-u na tzv.psihoterapijama svojih frendova i zafrkancije s istima, koje nitko drugi osim nas ne kuži
~moja pinky soba s hrpom medeka i uspomena
~izlasci i teqila
~ljeto, more i prolazna zaljubljivanja
~konji, moji peseki, moj dom i priroda
~glazba
~ljetna kiša
10 STVARI KOJE ORGANSKI NE PODNOSIM:
~vino (najiskrenije i najdoslovnije)
~licemjerje
~povijest
~kad me neko ne voli, kad se neko ljuti na mene makar ima pravo na to
~neuspjeh
~bespomoćnost kad frendovi imaju koma probleme
~zmije
~bahate cure
~netolerantne odrasle
~zlostavljanje
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: "Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini".
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita I ona nije uz mene.
Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.
Pablo Neruda
AKO ME ZABORAVIŠ
Hoću da znam
jednu stvar.
Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mjesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano tijelo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve što postoji,
mirisi, svjetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.
E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.
Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.
Ako smatraš dugim i ludim
vjetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korjena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korjene
u potrazi za drugim tlom.
Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvjet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje...