Fuck the world if they can't understand

Plave, zelene i ljubičaste mrlje mog pokrivača čeznutljivim uzdasima promatraju pozaspalo nebo koje zaklanjam zastorima da što dulje zadržim toplinu. Bez grižnje savjesti se uvlačim u topli krevet. Kapci su tromi, moć rasuđivanja i djelovanja, kao da je pod anestezijom, više ne prima poruke. Suze zapinju u donjoj čeljusti dok srce ponovo, po ne znam koji put, nesigurno odlučuje da se više ne vraća u taj strani svijet ljudi.
Nitko me nikada na ovom svijetu nije toliko plašio kao ljudi. Privlačniji od zaljubljenosti – jer su ljubav; viši od planina – ciljevi im doseguju nebesa; hrabriji od lavova – bore se sami protiv sebe; enigmatičniji od mitologije – samo o sebi, zapravo, ne znaju ništa; prilagodljiviji od kameleona – mijenjaju se dok više ne znaju tko su; slobodniji od ptica – sami postavljaju granice; hladniji od snijega – znaju srce pretvoriti u led; krhkiji od stakla – slomi ih jedna uzavrela riječ; ovisniji o drugima no što su to slijepi mladunci – jer sami ne postoje… Borba za preživljavanje u Njihovom svijetu je doista potreba za samouništenjem. Tek kad se izgubi suosjećanje za tvoje vrline i mane, shvatiš da si, ignoriranjem neprihvatljivih ishoda, ostao sam. Odbačeni stranac, koji bez objašnjenja gubi pravo na priliku da opet postane – ostaje sam.
Jednom je netko rekao da su ljudi bića koja samo žele voljeti i biti voljeni. Također sam čuo da se najviše od svega boje biti povrijeđeni. Smatrao sam da time znam dovoljno da bih se uklopio u Njihov svijet. Tako sam jednog dana ugledao dušu kako tuguje radi nesretne ljubavi pa sam joj prišao dajući joj mogućnost da voli mene. Pogledala me podignutih obrva i podrugljivo se nasmijala. … Ponudio sam joj čuvati srce za vrijeme sunca i mećava, a dobio sam ulaznicu za drugu klasu ove zasebne skupine – dobio sam udarac.
Vidio sam dušu sklupčanu u tamnom kutu. Dokazao sam joj da ću je voljeti do kraja vremena. Pružila mi je ruku i čim sam je izveo na svjetlo, odgurnula me i otišla. Dobio sam samoću bez srca koje je ostalo u njezinom vlasništvu – dobio sam udarac. Gledala me jedna duša iz prikrajka pa sam joj zaprijetio da ću je povrijediti ako me i ona udari. Prišla mi je i počela milovati i cjelivati rane. Osjećao sam pripadnost, zagrijane obraze i čudne grčeve na licu koje su nazvali osmijeh. I tako sam koračao uz tu dušu dok mi nije rekla da sam netko grozan za koga nikada prije nisam čuo. Pokušavao sam joj objasniti da me zamijenila s nekim, no gurnula me niz stepenice. Udarac je vratio stare i pružio ruku novim ranama.
Otad mi svake večeri srce obeća da se više nikad neću morati vratiti u svijet ljudi. No ujutro se ipak predomisli i osudi me na bolne udarce. Danas sam ga odlučio pitati zašto to čini i saznao nešto zaprepašćujuće. Naime, srce mi je priznalo da sam i ja jedan od njih, da sam i ja čovjek! Istrčao sam na prostranu livadu obasjanu mjesečinom. Bio sam gnjevan, nesretan, razočaran i preplašen u jednom. Osjećao sam da mi vene gore. Snijeg je sjajio poput duge na bistrim kapljicama rose. Bio je hladniji no obično, a ja to nisam moga podnijeti pa sam odlučio zagrijati ga najčišćim dijelom sebe. Crven trag mog zapešća zbunjivao je zrake mjeseca. Livada se činila sve većom i većom.
Kapci su ponovo postajali tromi… moć rasuđivanja i djelovanja, kao da je pod anestezijom, više ne prima poruke… suze je zamijenila tuga… srce odlučilo da više neće donositi odluke. Tijelo mi je iznemoglo palo na još uvijek hladan snijeg. Više se nisam bojao ljudi jer sam postao sam. Tek kad sam shvatio da odlazim nekuda gdje ništa više nije važno, poželio sam probuditi srce, da ga zamolim za još sam jednu odluku – da sutra ponovo odem u svijet ljudi. U njihov i Moj svijet…

by: Peyton