Fuck the world if they can't understand

Priča niže mjesec za mjesecom, od jednog Silvestrova do onog drugog, posljednjeg. Iako je pisana u obliku dnevnika, tj. vlastite necenzurirane ispovjesti, ne prepičava isključivo sadašnjost već i davno prošle dane koji će ostati zaauvijek dio njihova bića. Riječ je o bratu i sestri-blizancima, prerano rođenih, koji su izgubili majku nekoliko mjeseci nakon rođenja u prometnoj nesreći. Uvijek su bili veoma bliski, što i nije ništa čudno kod blizanaca. Dijelili su svaku bol, radost i svako novo iskustvo bez prešućivanja i srama.
Tako su postali tinejdžeri. Polako su počeli otkrivati psihičke i fizičke promijene jedan drugome. Jadali se jedan drugome pričajući o prvoj mjesečnici te prvoj poluciji. Oboje su izrasli u preljepe mlade ljude. I sve bi bilo savršeno da i jedno i drugo nije počela zamarati neka da tada im nepoznata sila, čežnja i potreba. Oni su se jednostavno zaljubili jedan u drugoga. I zbog toga bi knjiga fakat trebala biti bolesna. I bila bi kad ne bi bila tako briljantno napisana. „Poljubac moje sestre“ , Jana Frey, fakat je najbolje napisana knjiga koju sam ikada pročitala.
To dvoje počinilo je incest i to nekoliko puta. Znajući da ne smiju, pohota za onim drugim bila je prevelika. Mattis je jako patio, samozadovoljavao se misleći na sestru i pritom plakao jer je znao kojlko je sve to zapravo bilološe, zabramnjeno i protiv svih pravila. Vjerojatno bi mu i bilo lakše preboljeti da njegova sestra Mieke nije jednako toliko žudjela za njime. Čitajući njihove misli i zaključke shvatila sam da to nije bila ljubav već samo tjelesna privlačnost i neizmjerna požuda. Bili su jako bliski, savršeno su poznavali jedno drugo i jednostavno su bili kompatibilni. Prevelika navala bolesnih tinejdžerskih hormona uzrokovala je da se napokon stope jedan s drugim.
Iako je spisateljica opisala svaki pojedini dio sexa, stvar je u tome što to nije bio samo sex. Bilo je to puno više. Morate pročitati da bi shvatili koliko je tu bilo osjećaja. Vodili su ljubav, nježno, strasno, bezgranično dugo... Čitajući uopće zaboraviš bolesnu radnju i udubiš se niz rečenica koje opisuju svaki detalj njihovih besanih noći, popodneva... Zaboraviš likove jer te obuzmu osjećaji, strast i toplina. Zamisliš kako bi bilo nevjerojatno voditi ljubav s nekim zaboravljajući da vrijeme odmiće, da se stvari mijenjaju, ne vraćaju na staro, da će doći sutra. Ne govorim o incestu...ne ne ne! Govorim o razlici između sexa i stapanja iskrenih bića u jedno. Govorim o tom predivnom osjećaju kad svega sebe predaš u trenutke ljubavi i strasti iz koje isijava bezuvijetna čežnja te nestvarno uvjerenje da znaš što je savršenstvo.
Ljubav vidim svakodnevno oko sebe u dragim mi prijateljima. Ako nisam sigurna što je prava ljubav, dovoljno je da pogledam u sjajne oči osobe koja gleda onu drugu za kojom čezne, koju obožava i za koju živi. U tom pogledu ima nešto nevjerojatno. Osjetiš da je vrijeme stalo. Ili da se bar tako ta osoba osjeća, jer diše potpuno ispunjeno, s vatrom u grudima i slapom užarenih nježnih zraka u očima. Vidi samo tu jednu jedinu osobu i vjeruje da dosegnuo najvišu zvijezdu beskrajnog svoda. Sreća pršti i izgleda kako ništa ne može maknuti taj izvrstan osjećaj iz te zaljubljene glave. Iščekivanje zajedničkog trenutka je vječnost. Poljubac ne želi prestati voljeti, a zagrljaj nikad nije dovoljno jak da bi pokazao što je sve u duši zarobljeno.
Zbilja je istina da si uzalud živio ako nisi volio i ljubio nekoga svim srcem, dušom i cijelim potpunim bićem. Takav osjećaj ništa ne može kupiti. Upravo je on vrhunac životne rijeke. Kamo sreće da svatko od vas doživi ovaj osjećaj i poželi da sutra nikad ne svane, već da zauvijek ostane u iskrenom i čvrstom zagrljaju osobe zbog koje apsolutno sve ima smisla.