i am sick(!?!) well i dont care i just love to make people stare...

Sjedim na krevetu...vani je sunce.Pošto živim kraj malog potpčića ima puno ljudi koji trče ovuda.
Tako su lijepo građeni.Nisu premršavi nisu ni debeli,sve je zategnuto u mišiće.A ja pokušavam biti poput njih ali bez vježbe i bez imalo volje...i onda se pitam zašto mi ne uspijeva.
Neću vam lagati ni sekunde točno sam izračunala svoje kalorije u zadnjih 6 dana...

15678 kalorija sam pojela u 6 dana...nije rezultiralo ni jednom kilom...ni jednim gramom...ni gore ni dolje....nuždu znam obaviti po 3 puta na dan,a metabolizam mi je bolesno prebrz,što znači ako s 15 smanjim na pola i na dan pojedem samo 1000 kalorija to bi rezultiralo abnormalno velikim gubitkom kila....ali nemogu,jer ću uskoro dobiti mengu i gladna sam i boli me iskreno kurac.

No uglavnom...imam jedno pitanje za vas.

Zašto odlazite...ako već odlazite "PRIVREMENO" onda recite da je privremeno a ne ko ja kao fol zauvijek pa se vratite...zašto napuštate one koji u vama nalaze jedinu inspiraciju,zašto nas ostavljate...tu smo da jedna drugoj dajemo podršku i da pomažemo jedna drugoj a ne da se ostavljamo kao prazne boce u smeću.Osobe smo i imamo osječaje...i iskreno užasno me pogodio odlazak BIJELOG KAPUTA.Užasno me je rastužio i nemogu vam opisati to.

Vi ste dio mog života,vi ste moja ana,vi ste ona bolja polovica ane, i bez vas ja sam sama i nemogu podnijeti ono što me ždere izunutra,kao da je jedan dio mene nestao,totalno isprzno.A vi se gubite,jedna po jedna,kao cigle koje temelje kuću.Samo odlazite,bez pitanja i bez razloga.
Ostavljate nas na propuhu.A mi stojimo u vječnoj nadi da ćete se vratiti.I prođe dosta vremena i mi vas zaboravimo.I onda se vratite....teško je obnoviti to ponovno zato vas molim ko NIŠTA NA SVIJETU,MOLIM VAS PREKLINJEM VAS,U IME SVIH OVIH JADNIH CURA OVDIJE KOJI IMAJU DUGOGODIŠNJE BORBE SA SVOJIM DIJELOM ŽIVOTA,SAMO ZBOG NJIH OSTATNITE!!! NEMOJTE OTIĆI,NEZNATE ŠTO ČINITE,BIT ĆE VAM ŽAO!!!

Još jedna stvar...razmišljala sam jako dugo kako bih osmislila savršenu narukvicu za nas...

i napravila sam ju...

bijele je boje jer je bijela boja znak,ispraznosti,savršenstva i ljepote a po sebi ima šarene točkice što označava svu hranu koja uništava to savršenstvo i koja označava sve što mi stavljamo u tu prekrasnu beskonačnu bjelinu.Ta narukvica mi se nalaci na desnoj nozi...i ako je iko ikada primjeti.Mene na ulici sa bijelom vunenom narukvicom oko desne noge sa šarenim točkicama,neka me uhvati slobodno za ruku i upozna se samnom.Neka me izvrijeđa zbog toga što činim neka radi što hoče.Ali ja ću i dalje tu anrukvicu ponosno nositi na svojoj nozi i svima ću pokazivati da sam ja ono što jesam i da me to čini preljepom.

AKO NETKO JOŠ IMA ŽELJU DA DOBIJE TAKVU NARUKVICU KOJU SAM JA SAMA SVOJIM RUKAMA NAPRAVILA,BILA BIH PRESRETNA KADA BI JE PODIJELILA SA VAMA....
Voljela bih da se prepoznajemo po ulici to bi mi još veću inspiraciju davalo...

Ako želite narukvicu samo se javite ja ću vam je napraviti i dati,ako ne osobno već ćemo se dogovoriti...pusa curee

Neznam kako da vjerujem drugima,kada nemogu vjerovati sama sebi.Neznam kako da steknem postovanje prema drugima ,kada nemam postovanja za sebe.Neznam kako da volim druge, kada nevolim sebe.Neznam kako uvjeravati druge, kad nemogu uvijeriti sebe.Neznam kako da me stane do ljudi, kada mi nije stalo do sebe.

KAKO DA POMOGNEM DRUGIMA,KADA NEMOGU POMOCI SEBI!

Pitanje je....dali ja zelim sebi pomoci? Kad je ovo ono sto sam zeljela.I jos to zelim.I kako da zaustavim ovo kada duboko u sebi znam da nemogu?
Vi ste svve sretne gubitkom nepozeljnih kila, a dali ste sretne sto time gubite prijatelje i povijerenje? Dali ste uistinu sigurne da granica postoji?

Ima vise toga od samo riganja i nehranjena ,ali vasa brzopletost o tome ne razmišlja. Cilj je smršaviti pod bilo koju cijenu.Pa makar to ukljucivalo,gubljenja same sebe.
I što onda?

Jeste se ikada zapitali sto je poslije cilja? Sto se desi kada dostignete cilj?

ISKRENO,HOCETE LI ONDA BITI SRETNE?

Nesto ce faliti.Ne to ence biti masnoca,ne nece biti slatkisi.
Ljubav.
Tako je i zapocelo,nedostatkom ljubavi.Osjecale ste da vas nitko nevoli i pocele ste mrziti same sebe. Iscrpljujuci svoje tijelo do krajnje granice i ne postizuci baš ništa.
Što vam znaci lijepo tijelo ako ste glupe?To cete tek shvatiti.Nije izgled vazan,psihicka sposobnost je.

MA DA!!! TO SVI KAZU!!!
Psiha,psiha psiha....kog boli briga za izgled jel tak?

HAHAHAHHAA ,kako jadno, a svi iskreno znamo da je fizicki izgled ono sto nas odmah privuce.
Ljubav na prvi pogled? YEAH RIGHT....Bajke za djecu,a svi znamo da je djed mraz odavno nestao.Dali mi imamo uopce problema?

Iskreno.....NEMAMO.Znate zasto? sada cu vas oraspoloziti.

Mi ne mršavimo da bi sebe uništile,ili da bi nas drugi zavoljeli.
Nego zato što se brinemo za svoje tijelo i duh.Biti zdrav znaci biti vitak i u formi.Kao sto je u 10 zapovijedi zapisano "pretilost je grijeh".Mi smo grešnice.

U ispovijedaonici moramo reci "oprosti mi bože što sam griješila...jučer sam se ubila u hrani"
Bog vam nece pomoci....nitko nece ,same ocete.

Mi sebe volimo kada smo mršave a LJUDI VOLE LJUDE KOJI VOLE SAME SEBE!!!!
Samo si tu recenicu ponavljate u sebi.Vi sebe volite kada ste mrsave,i nitko vas nece voljeti dok ne pocnete voljeti same sebe.Pitajte se što uistinu želite i to ostvarite.
Zbog sebe i svoje srece....THINK NOW, EAT LATER....

Najbolji lijek za smrsaviti.OSTATI DOMA TJEDAN DANA SA PRAXNIM FRIZIDEROM... surfati po netu i gledati tv,popiti puno vode i odspavati popodne...apetit vam umre...vjerujte mi.
Izbjegavajte ducane i one kioske koji rade do ponoca,oni vas samo zovu da kupujete hranu.
Dosta bi bilo.Ako se volite...ostanite doma i prezivjet cete u ovom okrutnom svijetu vjerujte mi...

stalo mi je do vas i zelim vam pomoci...ali samo ako vi zelite pomoci same sebi...

pusaaa

UTOPIJA ide dalje...nekada se gadim sama sebi.Želim si priznati da imam problema,ali nekako nemogu.Ne želim sama sebi priznati u facu da nisam zadovoljna.Nemogu.

Danas sam se prejela...i ne... makar vi mislite da mi je žao,nije mi nimalo žao,a priznajte nije ni vama.Jer mi nebi imali ovaj problem da ne uživamo u hrani.Ona nas ispunjava i veseli jer nitko drugi ne želi.Ocito je da imamo manjak ljubavi i moramo ,ako ništa, bar same sebe zavoljeti.I tako počinje.Najedemo se za vjecnu utjehu,zasitimo se.Zatim brzo do ogledala i odraz...ubija.
Zovu vas prijatelji van i izmislite nešto da nemožete, samo kako bi ostali doma dok vam se trbuh ne slegne...i nestrpljivo iscekujete. No ubrzo nestrpljivost preraste u mučenje.
Guranje prstiju u grlo, dok vam suze idu na lice...kiselina vas razara. Na kraju svega ,samo kleknete kraj wc-a,obrišete usta i naslonite se na zid.Pitate se "zašto? zašto je tako teško?, nekada sam to htjela,nekada sam uživala, a sada mi to treba,kao droga ,kao obaveza nekakva. Moj užitak moj jedini san....sada je patnja...sada me boli,ali duša me boli,i kada ugledam školjku znam što slijedi,i samo se ohrabrujem govoreći si da će brzo proći i da ću zaboraviti....Ali kako zaboraviti taj osječaj? ....kada nije samo unutar mene,nije samo u mojoj psihičkoj razini,nego se vidi i fizički...ali drugačije nemogu...ovo je najbolje što znam..."

I naša vječna utjeha se nastavlja,uvjeravamo same sebe da to tako mora,i kada to napravimo opet nismo zadovoljnje.Zašto su svi bolji od nas?
zašto nam je samopouzdanje spušteno? mi ,koje možemo biti mršave ,zašto smo tako tužne?

Probajte se sjetiti kako je počelo...ja ću vas podsjetiti...

Na moru ste sa prijateljicama, super vam je zezate se i dogovarate planove...upoznajete turiste i nove ljude. Mislite si "joj ovog ljeta ću si naći nekog dečka,i zbarit ću se s njim.Ma hoću ziher! kaj ove moje frendice nisu niš posebno"...i kaj se desi na kraju, vaša frendica koja je uvijek u društvu bila "zgodna" se zbari s dečkom koji se vama sviđa.Na kraju si mislite :" joj,možda ako ja budem poput nje možda ću i ja uspijeti"...počinjete mrziti samu sebe,obračate pozornost na druge,uvlačenje trbuha sada je već navika i uopće se nemorate koncentrirati na to.Već je postalo normalno.
Ja uvlačim svoj već 2 godine,u nadi da će mi jednom tako i ostati....ali neće...i ja sam svijesna toga ali kako da si pomognem?


PRSTIMA?

Ne,definitivno ne....ono što me deblja je hrana...a ono što me stanjuje je ne-hrana...znači nula bodova za hranu.Ne znače mi ništa ona "vježbanja" ili one koje kakve "djete".
Ja želim SVE SADA I ODMAH NA LICU MJESTA. NE ODUSTAJEM!

Ali uspjet ću,jer nema toga što će mi se naći na putu pa makar bila čokolada...

NOTHING TASTES AS GOOD AS THIN FEELS!!!!

I istina je! rađe ću umirati od gladi 2 tjedna i onda biti sretna.Nego truditi se godinu dana i nikada ne doživjeti sreću.


I onda jedino što mi ostaje je biti zaključana u svojoj sobi,čekati da se hrana slegne, piatati se "zašto sam morala jesti?"...čekati do navečer...i opet patnja....

I neće nestati....nikada ne nestaje....NIKADA NE PRESTAJE...


VOLIM VAS VIŠE NEGO VI SAME SEBE.....nemojte se pitati kako,jer vi sebe nevolite...ali zavoljet ćete se...

Pusaaaaaa

Ne post nema nikakve veze s maskom za lice,tj.za ljepotu.Ima veze sa našim ponašanjem.
Vodimo dvostruki život što znaći da je jedan pravi,a drugi je onaj koji je posljedica pravog. Dakle pravi život vodite sa svojom obitelji i prijateljima i to je normalan život.Ali duboko u sebi,vi ste nezadovoljni samim sobom i želite to nekome reći.Zar nije tužno što takve stvari nemožete povijeriti prijateljima nego strancima na blogu? Zar nije žalosno,što vam vaši prijatelji ne žele pomoći nego vas izvrijeđaju i nazovu bolesnom? Ako su nam prijatelji zar nas neće zagrliti i reći da je sve uredu?.Neće. Zato što je njih više strah nego vas.Oni znaju što stoji iza toga,gladovanje,riganje,plakanje,rezanje...i ne žele biti dio toga i ne žele gledati kako im se prijatelji raspadaju pred očima.I onda u svom tom očaju mi se mjenjamo.Pokušavamo se praviti da je sve uredu,glumimo sasvim drugu osobu,lažemo sami sebi,i sami sebe uvjeravamo da smo nešto što nismo.Na kraju ostanemo sami u sobi,u sobi gdje nikoga nema,i tek smo onda ono što uistinu jesmo...mi...jer u praznoj sobi nemožeš nikoga zavarati,samo sebe.U praznoj sobi se uistinu vidi tko smo,i što nas muči.Tek ona uviđamo svoje probleme,i svoje strahove.No jednom kada zraka sunce doprije u tu sobu,naše prvo razmišljanje će biti "opet osmijeh,i veselo u život".

No što se uistinu krije ispod tog osmijeha? što nas muči? zašto to ne pokazujemo?

Zašto ja moram skrivati svoje osječaje? zašto ja nebih sjela nasred trga i gledala cure koje su ljepše od mene? zašto nebih zaplakala? Sram me je vlastitih osječaja,ne želim da ljudi vide da ih smatram boljima od sebe,ne želim im dati taj užitak.I onda mršavim curama govorim da su odvratne i premršave, a i sama znam da nije tako.
Shvačam svoju ljubomoru i želim biti poput njih,i bit ću poput njih ako one budu poput mene.
Hodamo ulicom,zarobljene u kavezu koje zovemo tijelo,gledamo svoj odraz u izlogu i umjesto da se nasmiješimo i kažemo "super" mi stanemo i počnemo misliti u svojoj glavi,ne razgovaramo nego nam smao misli teku dok se gledamo...

"hmmm,malo bih mogla sa bokova skinuti....a i profil bi mogla smanjit malo.Trbušćić je popunjem,to bi se trebalo skinuti ....noge mi se još dodiruju,.....jooooj sad još i to.
Joj gle! stvara mi se podbradak...hmmm...nos bi se mogo malo smanjiti,obrazi suziti,glava mi je velika...osječam se naduto.....isuse! ona cura je tako mršava....a pogledaj mene...bolje da odem"

I opet odemo sa svojim umjetnim smiješkom,gledajući curu dajući joj do znanja da je odvratna, svima govorimo da smo zadovoljni i kada svi odu naše ruke prelaze na trbuh.Pritišćemo ga, i stežemo i želimo ga ugurati unutra,ali ne ide...

Dolazeći do doma slušamo radiohead pjesmu creep koja ima dio u svojoj pjesmi...

"i don't care if it hurts
i want to have control,
i want a perfect body,
i want a perfect soul"

pitamo se o čemu pjeva taj dečko iz benda,zašto je on upravo otpjevao cjeli moj život u 4 stiha...jeli moguće? Na ulaznim vratima se suprostavljamo sa svojim odrazom u staklu vrata,i kada uđemo u stan,brzo utrčimo u sobu.Primamo dnevnik,izderemo se na njega...i naš bijes prelazi u tugu...počinjemo plakati dok sjedimo na krevetu, počinjemo gledati postere svih onih zgodnih cura.Planiramo iduću djetu...ispod kreveta se krije nešto...nešto što znamo voljeti a nekada i mrzjeti...vaga...primamo je u krilo i gledamo,šapčemo joj i tepamo u nadi da će lagati za nas tek toliko da bi ozdravili

:"molim te vago! samo danas,reci da se broj snizio,molim te!"

stanemo pred ogromno ogledalo,u gaćicama i grudnjaku.Zakoračimo na vagu i gledamo u brojke na njoj.Vječno razočaranje, vaga je promijenila broj ali izgled je ostao isti.Zašto se to ne primjeti?

Ne ovo nije zabavno ovo je naporno...ja ne želim glumiti da sam sretna.I ne želim se sakrivati od svijeta. Napravit ću nekakvu narukvicu il nešto da se prepoznajem po cesti,želim da svi znaju da imam problem i želim da me gledaju čudno,i nije me strah same sebe....i boli me briga....


nadam se da se prepoznajete u tekstu

Evo nisam se još vagala ali evo idem sad ovu sekundu...samo malo...



TOOOOOOOOOOOOOOOO!!!!! 49 KILAA!!!!! YEAH!!!!
Kako sam sretna joj,evo još samo kila i nadam se da će biti super,a mozda i dvije.Eto to me najviše mući od svega,dali ću se ja moći kontrolirati nakon što dodem do zeljenog cilja,dali cu se moci zaustaviti i prestati,ili cu nastaviti sa svojim mrsavljenjem do iznemoglosti.Mozda postanem odvratni kostur i kosti mi pocnu iskakati vani iz tijela.Mozda se osušim i još si uvijek izgledam debelo? sta ako to postane bolest,sta ako ja stvarno dobijem one ozbiljne simptome anorexie nervose? šta cu onda? onda mi nema pomoci....nitko mi onda nece pomoci....



BOJIM SE....

Evo mene u 5 ujutro budna.Budim se da bi išla trčati hehe.Anyway,bilo je glupo nastaviti pisati ovaj blog nakon što mi je prouzročio probleme pa sam se bila povukla ali evo sada sam opet tu i nadam se ovaj put za stalno.Trenutno stanje mi je 50 kg,nije da se bunim,al ima još malo sastrane.Evo odlučila sam STOP IZGLADNJIVANJU pa eto malo vježbam,tako da neću izgubiti na masi nego ću samo zategnuti ono što navodno visi.Ja sam eto orna i puna poleta i elana ujutro a neki nažalost spavaju.Prehrana mi je trenutno super,jedem dva važna obroka i po putu ak se nešto skupi ali ništa previše slatko.Zato sam i dobila dvije kile hahaa.Oni koji se sječaju znati će da sam odavde otišla sa 56 kila e pa curke no more......sada rexia ima 6 kila manje a uskoro će biti i 8. Ajme jedva čekam da vidim svima face ovo ljeto kada odem na more....haha!!! totalno sam uživljena!

anyway kraj godine je,jesu svi postigli svoj cilj ili se još trude,e da cure zamolba.Primjetila sam da ih većina ode kada dođe do cilja.Onda ispadne kao da su tu bile samo da smršave i bok.A prijateljice??? ništa??? cure kad dođete do cilja ostanite,zašto odlazite,dobro možda je to bolje za neke koji žele prestati s mršavljenjem ali uvijek možete pisati o normalnim stvarima nije djeta sve na svijetu....pusa curke odo ja....pa ću se izvagati kad se vratim

da vratim sve moje postove jer ima puno znače i daju podršku,često sam išla na vaše blogove i stvarno mi falite.Ja sam smršavila do cilja kojeg sam i htjela tj imam 48.Ali ima jedan problem,ja sebe u ogledalu vidim mršavu a na slikama debelu?!?!???? neš ne štima...anyway jako ste mi falile i sad ću se vratiti ali ću pisati o normalnijim malo stvarima jer sad kad imam željenu težinu nemogu se više žaliti zar ne...želim vam svima sreće a pogotovo debeloj i tužnoj koja je dobila 3 i pol kile!!!!!!!! kravo!!

šalim se...pusa

čitajte me