ponedjeljak, 26.06.2006.

i patnja se nastavlja...

UTOPIJA ide dalje...nekada se gadim sama sebi.Želim si priznati da imam problema,ali nekako nemogu.Ne želim sama sebi priznati u facu da nisam zadovoljna.Nemogu.

Danas sam se prejela...i ne... makar vi mislite da mi je žao,nije mi nimalo žao,a priznajte nije ni vama.Jer mi nebi imali ovaj problem da ne uživamo u hrani.Ona nas ispunjava i veseli jer nitko drugi ne želi.Ocito je da imamo manjak ljubavi i moramo ,ako ništa, bar same sebe zavoljeti.I tako počinje.Najedemo se za vjecnu utjehu,zasitimo se.Zatim brzo do ogledala i odraz...ubija.
Zovu vas prijatelji van i izmislite nešto da nemožete, samo kako bi ostali doma dok vam se trbuh ne slegne...i nestrpljivo iscekujete. No ubrzo nestrpljivost preraste u mučenje.
Guranje prstiju u grlo, dok vam suze idu na lice...kiselina vas razara. Na kraju svega ,samo kleknete kraj wc-a,obrišete usta i naslonite se na zid.Pitate se "zašto? zašto je tako teško?, nekada sam to htjela,nekada sam uživala, a sada mi to treba,kao droga ,kao obaveza nekakva. Moj užitak moj jedini san....sada je patnja...sada me boli,ali duša me boli,i kada ugledam školjku znam što slijedi,i samo se ohrabrujem govoreći si da će brzo proći i da ću zaboraviti....Ali kako zaboraviti taj osječaj? ....kada nije samo unutar mene,nije samo u mojoj psihičkoj razini,nego se vidi i fizički...ali drugačije nemogu...ovo je najbolje što znam..."

I naša vječna utjeha se nastavlja,uvjeravamo same sebe da to tako mora,i kada to napravimo opet nismo zadovoljnje.Zašto su svi bolji od nas?
zašto nam je samopouzdanje spušteno? mi ,koje možemo biti mršave ,zašto smo tako tužne?

Probajte se sjetiti kako je počelo...ja ću vas podsjetiti...

Na moru ste sa prijateljicama, super vam je zezate se i dogovarate planove...upoznajete turiste i nove ljude. Mislite si "joj ovog ljeta ću si naći nekog dečka,i zbarit ću se s njim.Ma hoću ziher! kaj ove moje frendice nisu niš posebno"...i kaj se desi na kraju, vaša frendica koja je uvijek u društvu bila "zgodna" se zbari s dečkom koji se vama sviđa.Na kraju si mislite :" joj,možda ako ja budem poput nje možda ću i ja uspijeti"...počinjete mrziti samu sebe,obračate pozornost na druge,uvlačenje trbuha sada je već navika i uopće se nemorate koncentrirati na to.Već je postalo normalno.
Ja uvlačim svoj već 2 godine,u nadi da će mi jednom tako i ostati....ali neće...i ja sam svijesna toga ali kako da si pomognem?


PRSTIMA?

Ne,definitivno ne....ono što me deblja je hrana...a ono što me stanjuje je ne-hrana...znači nula bodova za hranu.Ne znače mi ništa ona "vježbanja" ili one koje kakve "djete".
Ja želim SVE SADA I ODMAH NA LICU MJESTA. NE ODUSTAJEM!

Ali uspjet ću,jer nema toga što će mi se naći na putu pa makar bila čokolada...

NOTHING TASTES AS GOOD AS THIN FEELS!!!!

I istina je! rađe ću umirati od gladi 2 tjedna i onda biti sretna.Nego truditi se godinu dana i nikada ne doživjeti sreću.


I onda jedino što mi ostaje je biti zaključana u svojoj sobi,čekati da se hrana slegne, piatati se "zašto sam morala jesti?"...čekati do navečer...i opet patnja....

I neće nestati....nikada ne nestaje....NIKADA NE PRESTAJE...


VOLIM VAS VIŠE NEGO VI SAME SEBE.....nemojte se pitati kako,jer vi sebe nevolite...ali zavoljet ćete se...

Pusaaaaaa
| 19:24 | Komentari (7) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>