|
nisam to radio do sada, a niti mi se sviđa, ali nakeljit ću vam status s fb kojeg bih možda nekada prvo napisao za blog. ali sad... eto. na niske ste grane spali ;) imamo novog doktora. skoro pa isti Miki Solus. još neobrijaniji i neurednije čupe. jedno 27 godina. fora lik. bolji od ovih bar doktorica prije. zavaljen u stolcu slušao je moje doživljaje s bowen terapije i s podignutom obrvom pratio teoriju kako će se moj mozak uz neinvazivnu masažu i dvije litre vode dnevno sam usredotočiti na kritično mjesto i riješiti sami uzrok problema. još u startu sam spomenuo svoj konzervativni medicinski svjetonazor kako bih zadobio bar mrvicu vjerodostojnosti. zaokružio je priču ipak sa šalom: centrirat se ne budete mogli, ante pavlović je u zatvoru. - e, baš na centriranje zdjelice idem sljedeći tjedan kod ove bowenovke! i nekak mi je sad popodne počela trnuti lijeva ruka, jel to nešto posebno abnormalno? pisao je nalaz, otvarao mi bolovanje i za to vrijeme nesvjesno si podigao polo majicu tek toliko da si može češkati trbuščić. nešto se pritom cijelo vrijeme smješkao ekranu, ne znam jel mojoj povijesti bolesti ili je bio na chatu. kako bilo, otvorio mi je bolovanje, a pod očekivano trajanje napisao: 0 dana. izgledalo mi to kao da se zajebava sa mnom. ali kaže jedna cura: "Ne da ni tebe ni sebe ukalupiti u nekakve okvire koje sustav propisuje! Doktor ti je - hipster." to je jedan od onih status koje mi neki komentiraju sa: "trebao bi početi pisati blog" ;) |
15.04.2015., srijeda
08.04.2015., srijeda
Zbirka početaka
|
Imam pun Google Disk početaka: uvodnih scena filmova, uvodnih odlomaka kratkih priča i prvih par stranica romana. Nekako najviše volim to uvođenje u nekakav novi svijet, u neku izmišljenu priču, u nikad prije domišljenu situaciju. Kao pravi amater, rijetko što razradim, dovedem do kraja i realiziram. No, kad sam već pun početaka, zašto ne bih napisao zbirku početaka. Možda zbirku početaka povezanih nekom tankom tematskom linijom ili koji bi se na neki način nadograđivali jedan na drugi i onda u konačnici, u cjelini, davali kompletnu priču. To se, jasno, kosi s mojim amaterskim navikama, ali kad već toliko volim početke... Oni su nekako puni optimizma i nade. Kao naprimjer jutro - početak dana. Da živim samo jutra, život bi mi bio idiličan. Ovako me uvijek nešto razjebe do ručka. Ili kao pozivi građana u radijskim emisijama tipa Parliament Show gdje postavljaju pitanja institucijama, traže rješenja problema i objašnjenja nepravdi; uvijek je zanimljivije slušati pitanja - što će sad na ovo odgovoriti mjerodavni!? kako će se iz ovoga izvući? - dok su odgovori tjedan dana kasnije kao otkrivanje mađioničarskog tripa - zar samo to? bezveze (sve je po zakonu, takvi su propisi). No, unatoč besmislu, volim slušati pitanja. Otkrivaju se novi problemi, nešto će se riješiti, mislim si, nešto će se promijeniti. Isto tako je i s postavljanjem novih ideja, novih scenografija. The Invention of Lying, ako ste gledali - svijet u kojem laganje jednostavno ne postoji - otvara bezbroj mogućnosti, okolnosti, suludih situacija - mogao bi biti je-ben film - no, na kraju sasvim osrednji uradak s fokusom na religiju. Bezveze. Zašto onda upropaštavati tako obećavajuće ideje? Najbolje ih sve sakupiti u najperspektivniju zbirku priča koja nikad neće niti doći u priliku podbaciti. |
01.04.2015., srijeda
|
Što bih vam mogao napisati za Prvi april? Aprililili je isto već pomalo prečesto. (To je ono što vam govorim, godine su prekratke. Treba nam neka nova mjerna jedinica.) Praktički je nemoguće isfurati dobru foru jer je svi spremno dočekaju. Već prvi komentar ispod posta probudi i najpospanijeg. Nitko ovdje ne bi više popušio da sam jutros karao ili da odustajem od pisanja bloga. Najbolje da vam napišem istinu. Saspem sve iz sebe, iznesem najdublje emocije i strahove, gole želje i sirove pohote. Da se uplašite, ražalostite, maltene pa suzu pustite, da vam bude neugodno što ste to pročitali, što znate sasvim intimne detalje o meni, koje ni u ludilu ne biste trebali znati. I onda samo na kraju napišem Aprililili i pravimo se da je to sve samo bila šala. Neću. Skužio sam da pričanje nimalo ne pomaže. To je samo kopanje po rani. Ili kad se posvrbiš na jednom mjestu pa te odmah potom zasvrbi na još deset okolnih mjesta pa kako svako mjesto posvrbiš, iritirana površina kože se eksponencijalno povećava dok ne počneš skakati u zrak i lupati glavom u zid od bespomoći... ili samo legneš i plačeš :D |
