Deja vu
|
Čudno mi je da vam nisam već iznio svoje viđenje tog "već viđenog" fenomena. Znam da sam htio o njemu pisati, no tražilica pokazuje da nikad nisam. Ne vjerujem da ga nisam ni jednom barem usputno dotaknuo. No, ako i jesam, i ako sam već iznio svoju teoriju, u krajnjoj liniji bit će onda ovo zbilja "već viđeni" post. Već viđeni deja vu. Psihologija "deja vu" tumači kao svojevrsnu pogrešku u memoriranju. Obično događaj, trenutak ili osjećaj prvo pohranimo u kratkotrajno pamćenje pa zatim u dugotrajno. Nekada se desi da preskočimo kratkotrajno i odmah pohranimo u dugotrajno pamćenje - tada upravo ono što gledamo ili proživljavamo vraćamo direktno iz dugotrajnog i zato nam se čini da smo to već vidjeli, nekad davno ili u snu. Ima i drugih teorija, medicina tupi o nekakvim epilepsijama, no meni se ovo čini logičnim i vjerojatnim. Prije nego što sam čuo za takvo tumačenje, razvio sam svoje. Sklon sam davanju prevelike pažnje i važnosti svakom trenutku života i svakoj odluci. Bojim se gdje će me neki odabir odvesti, hoće li mi drastično promijeniti život, hoće li ga odnijeti na neku sasvim drugu putanju, hoće li to biti pun pogodak ili potpuna propast. Onda znam žaliti ili bar ubiti se razmišljanjem što bi bilo da sam postupio ovako ili onako. Da, da, to je najveći demon moje osobnosti: što bi bilo kad bi bilo. Žaliti za prošlošću najgore je što čovjek može raditi. Zato sam odlučio iskoristiti "deja vu" i olakšati si. Uvijek sam sumnjao - bojao se - da nam je život predodređen i zacrtan. Zapravo, sad kad ovo pišem, u tom slučaju se najmanje imam čega bojati - kako god postupim vratit ću se na sudbinski određenu putanju. Možda sam se onda bojao da nam nije zacrtan, ali da postoji idealna putanja života koja nas vodi k najboljoj verziji od mnogih paralelnih svjetova koji se stvaraju na svakom koraku našeg života i množe svakom odlukom, odabirom ili neodabirom - tu postoji strah da ću se previše udaljiti od idealne putanje. Hajdmo onda tu idealnu putanju nacrtati plavom linijom, shematski ravnom, samo simbolički direktnom i najkraćom od rođenja do smrti. A ovom drugom linijom (koje god boje bila, zelene ili smeđe, ja ne znam) putanju našeg stvarnog života kojeg određujemo mi sami našim odlukama.  "Deja vu" bi tako bili oni trenuci u kojima se putanje idealnog i stvarnog života sijeku. Svaki puta kada doživim "deja vu" utješim se - "dobro je, na pravom sam putu" - i bude mi lakše jer si doživljaj interpretiram kao znak da sam vrlo blizu idealnog ili bar meni zacrtanog života. Često se ipak sekundu nakon početnog olakšanja upitam: "U kurac, što sad moram napraviti? Da opet ne skrenem predaleko." Što ako zapravo taj "deja vu" praktično (unutar te moje teorije) ne znači apsolutno ništa? Okej, presjekao sam idealnu putanju, ali što to mora značiti? Moguće apsolutno ništa.  Možda i puno gore nego što bi bilo da nikada ne presiječem tu liniju već se cijeli život vucaram paralelno, ali bar blizu. Kao da vidiš bivšu curu, ljubav tvog života, svake dvije godine do kraja života, prisjećajući se svaki puta da je nikad nećeš imati. |
