Nisam ja zaboravio na vas, nije niti da nemam o čemu pisati. Ne znam točno kada, ali desilo se da više ne mogu napisati kratak post. Kad god mi na pamet padne ideja, u glavi imam sliku kratkog teksta do pola visine ekrana. Krenem pisati, obično prođe sat vremena, možda i više, a ja shvatim da nisam iznio niti pola svojih misli. Ne znam je li to pod utjecajem Huxleya ili Dostojevskog ili koga boga sam čitao u zadnje vrijeme, ali znatno sam se odmaknuo od prijašnjeg stila. Zapravo sam čitajući neke svoje stare postove, ovako s odmakom sada kada sam zaboravio u kakvom su raspoloženju ili kontekstu bili napisani, skužio da su možda malo nejasni ili nedovoljno obrazloženi. I dalje shvaćam koja je pila poanta, no točno vidim rečenicu-dvije koje mi fale i koje sam trebao napisati. Većinu svog bloganja bio sam kao onaj siroti koji je pisao pismo svojoj ženi u bolnici. Započeo je s "Draga ženo" pa odmah pobrisao "ženo" kad je to da je ona njemu žena tako očita činjenica koje su upravo njih dvoje najsvjesniji. Obrisao je ubrzo i "Draga" jer bila je i vrlo jasna stvar da je ona njemu draga čak možda i samim tim što mu je žena. Sličnih problema je imao i s nastavkom pisma i željama oko njenog oporavka. Naravno da joj želi oporavak i sasvim je normalno da joj to želi vrlo brzo ili što prije i apsolutno je nepotrebno takve banalnosti navoditi u jednom pismu. Ne sjećam se kako je priča išla dalje i je li što napisao ili je možda sterao u vražju mater i nju i njeno pismo, ko Špišić Peru i njegov bicikl. Neki dan sam napisao gotovo cijeli post i rekao skoro sve što sam htio osim jedne stvari za koju moram ispričati priču i to mi ne ide i sad sve stoji zbog toga kraja, i lagano mi počinje ići na živce jer mi ne uspijeva napisati kako bih htio, ali sutra ću valjda uspjeti. Ako do tada ne poludim i steram u kurac i vas i vaš post.
|
