Prošli tjedan je započeo prilično tmurno. Rezultati referenduma navukli su tamu nad misli pojedinca o budućnosti društva kojim je okružen, a kako je jutro samo po sebi bilo oblačno i tmurno, izlazak sunca je bio prilično neizvjestan. No, čovjek je premali da bi zaustavio prirodu; sunce je zasjalo već oko podneva, i drugi dan odmah izjutra i treći dan i... evo, skoro svaki dan zasja sunce. Čini se da je sve, baš kako su i tvrdili, ostalo isto. Više-manje. Nikome se nije oduzelo što je imao, nitko nije dobio što nije imao. Više-manje. Više-manje smo svi na nuli. Jedni, istina, na pozitivnoj, drugi na negativnoj.
Profitirao je onaj koji je i izmislio te pozitivne i negativne nule - kapitalizam. Kako točno, nismo sigurni.
Možda ima veze s nasljeđivanjem, direktne ili indirektne, koje i jest jedna od osnova kapitalizma, da bogatstvo ostaje u istim rukama, da se koncentrira u što manjem broju familija. Ako damo pravo nasljeđivanja svima, razasut ćemo bogatstvo i svi bismo od njega mogli imati koristi (iako zapravo ne bismo, netko uvijek mora popušiti - a to nikad nije kapitalizam). A možda i nema nikakve veze s tim, sumnjičav sam u iznijetu misao barem jednako koliko i vi. Ali sâm empirijski argument - kapitalizam je uvijek na dobitku - sasvim je dovoljan.
Mi možda i kvocamo po njemu, i smatramo ga najvećim zlom, ali ništa nismo učinili da ga uništimo, već samo igramo njegovu igru, po njegovim pravilima i nadamo se uspjehu u njegovim okvirima. Pa, hajde, možda sam ovaj puta i ja profitirao!
Činjenica je da pravo na brak više nemamo svi. Postotak onih koji imaju nije drastično pao. Ali je pao. Za 1-2%. Pravo na brak, morate se složiti, nijansu je ekskluzivnije.
U modernoj ekonomiji, gdje je novac fiktivan, a vrijednost dionica pada ili raste ovisno o vjerojatnosti ove ili one prognoze, par promila može vas dijeliti od bankrota do nezamislivog bogatstva. Kakva je tek onda vrijednost u tih 1-2%!?
Osnovno načelo ekonomije jest da što je nečega manje, to je cijena veća. Uz, dakako, pretpostavku da je potražnja jednaka.
A žene će uvijek tražiti muževe. I nije ženama do istospolnih zajednica, registriranih suživota i životnih partnerstava, one bi brak. Sretan po mogućnosti.
I tu upadam ja u igru. Godinama očajavam što živim raspuštenim neodgovornim samačkim životom, tek sada shvativši koliko bi stupanje u brak pred pet ili deset godina bilo nerazborito kockanje nematerijalnom imovinom.
Moja je cijena sada viša nego ikada prije. Kao heteroseksualac u 32. godini, svakog ljeta s drugom frizurom, slovim za dobitak na lutriji. Možda imam keratokonus, astmu, manjak željeza, sve više dlaka na leđima, sve mlohavije ligamente, krtije hrskavice i oronulije zglobove i, da, svaku jesen me uhvate križa, ali... trebate vidjeti kak drugi izgledaju.
Čak me i relevantni članci poput: Ima li on potencijala za vezu ili samo gubite vrijeme? svrstavaju u kategoriju idealnog muža:
Super prijatelj
On nema dovoljno samopouzdanja i uvijek nekako završi kao prijatelj. Izaći ćete možda i pet puta, a njega će još uvijek biti strah poljubiti vas. On je zapravo savršen materijal za muža, ali morat ćete ga malo gurati u životu. I trudite se često mu davati komplimente jer će ga to potaknuti da izađe iz zone ugode.
To je to! Moje vrijeme je došlo! Cijena mi je skočila i ne misli tako brzo pasti!
Ponudite dok si još možete priuštiti!
|
