Neželjeni uzorak
|
Koliko se dugo znamo? Sedam godina. To je dosta. Dovoljno da možemo pričati o svemu. SVEMU. Zadnji nalazi krvi ukazali su na manjak željeza pa me doktorica uputila na neke hormonske pretrage, ponovno vađenje krvi uz koje moram dati i uzorak stolice. Danas ti predlošci za uzimanje uzoraka djeluju prilično elegantno; kuverta s tri kartončića i devet papirnatih štapića. Svaki kartončić je za jedan dan. Ako ga rasklopite vidjet ćete tri rupe - A, B, C - centimetar široke, plitke koliko je sloj kartona debeo (otprilike koliko i tetrapak od mlijeka). I onda fino papirnatim štapićem zagrabite u drek i razmažete tanki sloj po rupi A. Uzmete i drugi štapić, zagrabite u drugi kraj dreka i po rupi B. Isto tako popunite i rupu C. Kartončić nazad preklopite i pohranite u kuvertu. Kak u zadnje vrijeme stalno nešto betoniram, gletam i silikoniziram, zadatak sam shvatio na sličan način. Materijal je nešto drugačije prirode, ali na isti način se u tankim slojevima mora nanijeti, zapuniti rupe i zagladiti. I moram priznati da sam se do trećeg dana skroz ufurao. Malo je teže raditi nego s masom za gletanje, ali puno jednostavnije nego sa silikonom na bazi acetata - taj kada ti se dočepa prstiju i kože, ne pušta! Akrilni već puno lakše ide dolje. I trudio sam se zadatak odraditi što bolje i urednije. Ne samo zbog mene. Možda medicinski biokemičar kaže: "Konačno jedan lijep uzorak.", i pokaže ga svom kolegi: "Gle kak je decentno nanesen i elegantno uglađen. Mora da je od nekog finog gospodina." Da im ne pokvarim zadovoljstvo, prešutit ću uzimanje uzorka A i B treći dan istim štapićem. Danas sam tako i zadnji kartončić stavio u kuvertu i ponosno krenuo u ambulantu izvršiti uručenje najboljeg od svih uzoraka, kao i usput izvaditi krv. Već sam zafrknuo rukav na desnoj ruci, stisnuo šaku i uzviknuo: "Ajde da sad vidimo koliko će željeza biti!!", kad me medicinska sestra mrtvo hladno informirala da mi je uputnica istekla i samim time izbrisala se iz baze. U strahu sam pitao: "Hoćete barem uzeti uzorak stolice?", na što je ona odgovorila najgorim mogućim odgovorom: "Ne." Hladan znoj me oblio, lice problijedilo - "Možda Vam fali željeza", dijagnosticirala je sestra - puls skočio, sistolički tlak se nekontrolirano odvojio od histoličkog. "Kako sada?", zavapio sam u praznoj čekaonici ambulante (što je zapravo najgora stvar u cijeloj priči jer iznimno su rijetki dani kada se ne mora čekati u zdravstvenim ustanovama). Doktorica radi popodne, znači uzorak moram čuvati do sutra ujutro. Na temperaturi između 4 i 28 Celzijevih stupnjeva. Da stvar bude gora, u ruksaku su mi dva komada hladne pizze (koju sam ZAMIJESIO i ispekao jučer - SAM!!). Iako sam ih zamotao u aluminijsku foliju, a zatim i najlonsku vrećicu, uz dužno poštovanje hvalevrijednom "uzorku", teška srca sam ih stavio u isti prostor s njim. Sve ima svoje granice, a granica uzorka bio je medicinski biokemijski laboratorij. Ni metar dalje. Pizza možda i jest dobro zbrinuta, ali uzorak sâm po sebi je tek nehermetički preklopljen kartončićem i smješten s drugima u još nehermetičnijoj kuverti. Čak i ako racionalno zanemarimo mikrobiološki cirkus i kaos u zračnom prostoru ruksaka, tu je taj uvijek prenaglašeni, redovito iracionalni, psihološki problem. Štoviše, o jednom se ni ne priča dok se drugo jede. Obje stvari su zapravo moje. Obje sam izradio, na ovaj ili onaj način. I htjela to ona ili ne, jedna će se neminovno - možda već danas - pretvoriti u drugu. Kao da joj tim postupkom, nerazboritim smještanjem jednog s drugim, nemilosrdno držim pogrebni govor dok jadna još nije ni izdahnula: "Prah si bila i u prah ćeš se i pretvoriti". Druga u još gorem položaju, jutros tako hvaljena, odjednom sasvim nepoželjna. Baš poput kopileta u par stoljeća starim civilizacijama, koje nikome nije bilo ni na diku ni na priliku, iako možda vrlo pametno, lijepo i sposobno. I što sad, u 21. smo stoljeću, ne mogu kopile tek tako izbaciti na ulicu. Moje je i pobrinut ću se za nj. Da sam nešto bolji čovjek, možda bih ga unatoč svemu pokazivao okolo i govorio da je moj, ali ovakav kakav jesam, smjestio sam ga pod stol, daleko od sunca, daleko od ventilacije, 4-28°, do sutra, do sutra... |
