(30+20)/2=25×0=0
|
Smršavio sam, malo mi je kosa dulja; kad se obrijem izgledam dosta mlađe: poput dječarca, kažu. Stvar je u tome da svojim vršnjakinjama, curama oko tridesete, kojima je dosta djetinjeg ponašanja, neozbiljnosti i žele muškarca (bar u psihičkom ili fizičkom smislu ako ne može već oboje), njima izgledam premlado pa me u startu križaju. Cure oko dvadesete, kojima je neozbiljnost jedina ideja koju vrijedi slijediti, one me pak križaju nakon koliko-imaš-godina pitanja. To je ono kad vam pričam da sam vječito u toj nesretnoj aritmetičkoj sredini. Ni jednima ni drugima po mjeri. Matematika bi kao logično rješenje ponudila cure od 25, ali te su pak vječito u nekakvim potragama i traže sebe same ili što god što već ne pronalaze u meni. Naravno, pitanje o godinama se ne postavi svaki puta odmah, ali odgovor uvijek nekako ispliva, čak i bez pitanja. Lagati mi se ne da. Na kraju krajeva, ja znam koliko imam godina, vidim koliko ona nema, S curama od 20 zbilja nemam o puno čemu pričati. A zapravo ni s curama od 30. Što se više uopće ima za reći? Ja sam sve rekao. Još mi je par rečenica ostalo za napisati, ali i to se već lagano vrtimo u krug. |
