S kim u kazalište?
|
Nije problem naći nekog za cugu, kino ili kazalište sljedeći tjedan ili vikend. Ali kad treba naći nekog za sad odmah, večeras, e, tu se poznaju junaci. Ili oni koji nemaju društveni život. A to nije moj krug prijatelja. U petak navečer sam rezervirao dvije karte po promotivnoj cijeni za kazalište, za sutradan. Mislio sam ako već poziv neće prihvatiti jedna od dvije potencijalne romantične kandidatkinje pa da to ispadne kao poludejt, među silnim frendicama pratnju ću uspjeti naći. Prva (poluromantična) nije ni vidjela poruku, druga (malo više romantična) se pozvala na sestru u gradu. Jedna frendica me odjebala jer ide cugat, druga jer je cugala sinoć pa je mrtva. Pokušao sam i s blogericama; jedna je bila savršen spoj dvije prethodne: cugala je sinoć i cugat će večeras; druga je pak njena sušta suprotnost - anđeo volontira. Ova je bolesna, ova se ne javlja. Krajnje očajan, zvao sam i frenda. Okej je kad vas cure odjebu, na to je čovjek već naviknut. Ali isto doživjeti od frajera... boli dvostruko. Nije mi preostalo ništa nego nazvati i ostalih 100 ljudi u imeniku, ne da bi ih pozvao, već samo da provjerim što rade večeras. Skoknuo sam i do Dione po mlijeko i u pekarnicu po kruh samo da se uvjerim da zgodne rade popodnevnu smjenu. Tada sam mogao opušteno otići sam u kazalište, bar sam znao da me neće vidjeti nitko poznat. I okej je bilo. Onih kritičnih 15-20 minuta između podizanja ulaznica i ulaska u dvoranu pravio sam se da provjeravam nešto bitno na mobitelu (što je bilo vrlo teško jer mi se ispraznila baterija pa ni zaslon nije svijetlio). No, i dalje ništa, čak ni Mr. Bean, ne može nadmašiti slavnu 1987. kada sam kao petogodišnjak na klizalištu na Šalati promjenom položaja obrva zavarao stotine slučajnih klizača uvjerenih da to nije jedan te isti uplakani dječak na klupi pokraj klizališta, već nekoliko njih što ne mogu pronaći majku. |
