I ukućani plaču
|
Ljudi koji nisu nikad živjeli u kućama, misle da su kuće savršena stvar. A nemaju pojma koliko je to zahtjevno ili koliko jak karatker traži. Nemaju pojma kak je to kad zakunjaš pred telkom i tako ti se spava, ne možeš oči otvoriti... ali znaš da se moraš prebaciti u krevet (jer se na kauču nećeš naspavati)... a krevet je tako daleko; gore po štengama (njih 18), pa kroz hodnik zadnja vrata lijevo... i znaš da moraš prvo pogasiti sva svjetla u prizemlju, grijanje, plin, provjeriti jesu li vrata zaključana... moraš oprati i zube, nedajbože otuširati se, odjenuti pidžamu... posla za 20 minuta minimalno! Razbuđivanje zagarantirano. Potrebni su izuzetni napori i nevjerojatna odlučnost za napokon zgasiti televizor i upustiti se u taj grozni razbuđivački protokol. U stanu se samo otkotrljaš na krevet - vjerojatno zapravo već i jesi u krevetu jer u garsonjerama ne postoje i kauč i krevet. Ne moraš ni ona 3 koraka napraviti koja u dvosobnom stanu dijele dnevnu od spavaće sobe. Pružiš ruku, prst je već na prekidaču. Grijanjem upravlja toplana. U pidžami si već satima. U stanu je sve tako jednostavno i na dohvat ruke. Sjediš na školjci, lijevom rukom miješaš salšu, desnom prešaltaš s rtl-a na hrt, a zatim staviš prati vunu bez centrifugiranja. Opereš ruke i prije neg se sa školjke digneš. Ušteda vremena samo takva. U kući stalno moraš nešto nositi gore-dole. Prljavi veš dole, ispeglani gore, zimske kapute gore, ljetne jakne dole, ove ručnike u gornju kupaonicu, ove stvari usput u svoju sobu, kad se vraćaš usisavač dole, proluftati gore, proluftati dole. Kalvarija nastane kad ti se žuri, a ne znaš gdje su ti naočale. A mogu biti u 8 prostorija!! Još kak trčiš kroz prostorije, a nemaš naočale, čak i ako su tamo, ne vidiš ih, pa i to tri kruga moraš napraviti. Nije lako. Pretpostavljam da većina stanara ljubomorno gleda na ukućane. Kao što srednja klasa gleda na bogataše. A oni isto u mukama, imaju hrpu love, a ne znaju kaj bi s njom. I bogati plaču, kak bi rekli. |
