Kako sam se prestao smijati
|
Sinoć sam prije tuširanja pola sata potrošio na gledanje u ogledalu. Nije bilo beskorisno. Zaključio sam da se moram prestat smijat. Čim se i najmanje nasmiješim, obrazi mi se dignu, njuška spusti... glupasto izgledam. Ko lik iz crtića o farmeru koji ima 3 guske, kravu i ponija. Kad se uozbiljim, kad lagano zaškiljim, nabacim nešto između Clint Eastwood i Christian Slater pogleda, potegnem par pokreta obrvama, i na kraju prozborim smirenim, dubokim, pomalo hrapavim glasom, bez suvišnih riječi... to je to – ko frajer iz stripa koji ubija plaćene ubojice i ševi komade. Jebeno. Nema više smijanja, smješkanja. Dosta je tog blentavo-simpatičnog izgleda. Od sad sam za pravo frajer. Smijat ću se samo kad sam sâm. U društvu ne. Tak i tak nema potrebe smijati se svojim forama. A ak se mogu ne smijat svojim, neće biti problem ne smijat se i tuđim. (uuu-huu-huuu! nisko!) Eventualno, ak je baš dobra fora, kulerski ću klimnut glavom i reći: „Smiješno.“ I počet ću prodavat Horatijevu spiku – kad bilo kaj provalim, samo ću se izgubit iz kadra. Otić na vrhuncu. Nek žele još.  |
