Marketing
Kako sam se prestao smijati
Sinoć sam prije tuširanja pola sata potrošio na gledanje u ogledalu. Nije bilo beskorisno.
Zaključio sam da se moram prestat smijat. Čim se i najmanje nasmiješim, obrazi mi se dignu, njuška spusti... glupasto izgledam. Ko lik iz crtića o farmeru koji ima 3 guske, kravu i ponija.
Kad se uozbiljim, kad lagano zaškiljim, nabacim nešto između Clint Eastwood i Christian Slater pogleda, potegnem par pokreta obrvama, i na kraju prozborim smirenim, dubokim, pomalo hrapavim glasom, bez suvišnih riječi... to je to – ko frajer iz stripa koji ubija plaćene ubojice i ševi komade. Jebeno.
Nema više smijanja, smješkanja. Dosta je tog blentavo-simpatičnog izgleda. Od sad sam za pravo frajer.
Smijat ću se samo kad sam sâm. U društvu ne. Tak i tak nema potrebe smijati se svojim forama. A ak se mogu ne smijat svojim, neće biti problem ne smijat se i tuđim. (uuu-huu-huuu! nisko!) Eventualno, ak je baš dobra fora, kulerski ću klimnut glavom i reći: „Smiješno.“
I počet ću prodavat Horatijevu spiku – kad bilo kaj provalim, samo ću se izgubit iz kadra. Otić na vrhuncu. Nek žele još.
Post je objavljen 18.02.2010. u 13:45 sati.