Buđenje kulinarskih strasti
|
Temelj svakog prijateljstva je bezuvjetna podrška i pomoć kad zatreba. Ključna riječ je „bezuvjetna“. Pristojno zamolim nek mi netko suđe opere, a vi prepuni „pod uvjetom“, „ali moraš još“, „prvo ti...“, „ali [pa navede a), b) i c)]“. Sve pršti kondicionalom i pogodbenim rečenicama. Jedna traži usisavanje, druga predlaže razmjenu nekakvih dobara plus plaćanje manikure, treću moram prvo razljutiti, četvrti je Jeremija, petoj moram vječnu ljubav obećati, šesta stvarno bi al ko za vraga ne živimo u istom gradu, sedmoj je sve to jako zabavno. Kraj takvih samaritanaca bio sam primoran sâm si suđe oprati. No, čim je suđe zablistalo, javio se novi problem – ručak. Nadao sam se da će ignoriranjem problem nestati sam od sebe... no vraga. Morao sam u MekDonalds. Mislio sam da sam kasnim ručkom (oko šest) riješio problem večere, no opet vraga. Sva sreća pa se dan prije razvila kod DsK rasprava o problematici kuhanja jaja (stvaljaju li se u hladnu ili kipuću vodu) zahvaljujući kojoj sam odlučio odvažiti se i teoriju sprovesti u djelo. Rasprava se nastavila nešto kasnije s istim akterima ali na potpuno drugom kraju interneta te specijalno fokusirala na pitanje „koliko se dugo jaje mora kuhati i broji li se to od kad se jaje stavi u vodu ili od kad voda zakipi?“. Dva sendviča sam već pojeo dok se misterija nije razriješila. 7-10 minuta glasio je odgovor (od kad voda zakipi). Nije mi zapravo jasno kakav je to odgovor. Nije to tjestenina pa da možeš nakon 7 minuta probati i ukoliko se pokaže potrebnim nastaviti kuhanje za još koju minutu. Jaje kad izvadiš - izvadiš. Ili je 7 ili 10. To je bar egzaktno. Baš ću pogledat kaj u Vučetičkoj piše. Ja sam jedno izvadio nakon 8, druga dva nakon 10. I pokazalo se da sam trebao nakon 11. Najvažnije da sam sit lego u krevet. A onda je došla nedjelja. Kako nedjeljni ručak zaslužuje više od MekDonaldsa, a prekasno sam shvatio da nemam nikakvih juha iz vrećica ili konzervi, našli smo se tjestenina i ja licem u lice. Sami. DsK je savjetovala da probam s maslacem i pozivala se na svoje proletersko djetinjstvo. Tada se desilo nešto čudesno. Otopivši puter u rajngli s tjesteninom, u meni se probudio neki poriv za kojeg nisam ni pomislio da posjedujem; posegnuo sam za vegetom i posve neočekivano, neplanirano, bacio je na tjesteninu. Vrijeme kao da je stalo, slika se usporila, začula teatralna orkestralna glazba. Nošen inercijom posegnuo sam i za curryjem, a potom i začinom kojem sam zaboravio ime (curiculum, tak nekaj). Novootkriveni kulinarski instinkt spriječio me da dodam i origano i time narušim harmoniju okusa. Dalje se ni ne sjećam. Kad sam došao sebi, bio sam sit, namiren i zadovoljan. Hvala maloj, ali hrabroj kulinarsko-blogerskoj sekciji. Da nije nje, ne bih vikend preživio. |
