Zašto uvijek samo ja izvisim sam na francuskom?
|
Dođem neki dan na francuski prvi, samo profa u razredu, a kasnim par minuta – dakle, očito ću i ovaj put biti sam na francuskom. Opet - mislim si - kak uvijek ja izvisim sam na satu? Kao i onaj dan nakon Tri kralja kad su svi valjda doma uživali još u blagdanima, a jedino se ja pojavio na francuskom. Kao i točno isti taj tjedan godinu dana prije. U međuvremenu ih se ipak ušetalo još dvoje, no taman sam se stigao prisjetiti posta kojeg sam napisao pred 2 mjeseca, ali ga nit dovršio nit objavio. Poanta je dakle da sam uvijek ja taj koji se drži nekakvih blesavih dogovora koje nitko drugi ni ozbiljno ne shvati. Kao ona zgoda o kojoj sam vam već pisao, kad sam, k'o klinac od ako 12 godina, bio siguran da imam dogovorenu šoru u 4 pred školom. Na kraju bezveze propustio pola „Tri amigosa“. Ili pred par godina kad smo se nas troje dogovarali s biciklima na Sljeme (ili samo do Kraljičinog zdenca). Na kraju se na Mihaljevcu u nedjelju u 8 ujutro (gluplja kombinacija dana i sata nije mogla biti) pojavim samo ja. Jedan je shvatio da ću ga ja još nazvati ujutro ako idemo dok sam ja, siguran sam, rekao da ga zovem samo ako je sklisko (noć prije je padala nekakva kiša). A po meni slisko nije bilo pa samim time nije bilo potrebno da dodatno potvrđujem dogovor. Treći frend me na mobitel pokušavao dobiti, no neuspješno jer sam ja tada naveliko prkosio nošnji mobitela cijelo vrijeme sa sobom. Mislim da je i on želio potvrditi dogovor (da ne spominjem da je najbliži mjestu dogovora, ali nije mu valjda palo na pamet spustiti se do tamo)... uglavnom do Zdenca sam zapičio sam. I zaboravio da na tom putu postoje i štenge pa sam bicikl morao i na ramenu nositi. Ovaj je dio samo tu da naglasi tu moju nekadašnju kondiciju i snagu popraćenu skladnim i oku ugodnim tijelom. Ili pred više od deset godina na moru. Doba kad se najviše volimo pa nam nije nikakav problem ustati se u 6 ujutro (ili probdijeti cijelu noć) samo da bismo ispratili nekog tko je odlazio s Otoka. Bilo je to valjda oko 15.-og 8.-og jer odlazila ih hrpa. Skovali smo opaki plan. Noć prije napravili samo zastavu (uzeli staru plahtu i po njoj ispisali ne-sjećam-se-više-što, nekakve pozdrave valjda i, jasno, potpisali se svi od reda, a vjerojatno i one koji su odlazili). I dogovorili se u 15 do 6 ujutro (u 15 do 6!!! Po ljeti! Fakat smo glupi bili.) kod Kapelice kako bi do 6 i 20 stigli do Stijena gdje bismo presreli brod i mahali i zastavom i rukama i nogama. I tko se jedini pojavio u taj suludi sat na vrhu brda? Naravno. Kako sam ipak kasnio 15 minuta, pomislio sam da su oni već krenuli (dakle, još sam se bojao da su oni svi bili točno točni i već otpičili). Bilo mi je glupo krenuti sustići ih pa sam se spustio u mjesto provjeriti jesu li uopće krenuli. I naravno da nisu; zastava se kod frenda uredno sušila na štriku. Na kraju je kao svima bilo žao...al i ne toliko kad su se ipak naspavali. Najveća enigma u cijeloj toj priči jest kako smo mi uopće mislili da će se slova od po desetak centimetara, na zastavi koja bi se još i vijorila, moći pročitati sa stotinjak metara udaljenosti. Al čak mislim da znam kako je to sve počelo. Možda je ipak problem u meni. Jednom me sestra pokupila iz vrtića odmah nakon ručka (prije popodnevnog spavanca) i rekla da ak hoću može po mene doć i sutra. Nismo to službeno potvrdili, al ja sam si to nekako protumačio da je stvar dogovorena. I tako drugi dan kad se trebalo leć na spavanac, ja rekao teti da sestra dolazi po mene... i sjedio ko bogec dva sata i čekao... (Ovaj dio sam namjerno za kraj ostavio jer znam će se cure sad raznježiti na sliku mene kao klinca od 4-5 godina kako sjedim tužan na krevetu i čekam sestru... koje nema... i nema... i nema. "A sladak...") |
