Smisao života (+ neke nove spoznaje)
|
Da ovog trena saznate da nakon smrti nema niš, ili da postoje Raj, Čistilište i Pakao u onom najnaivnijem obliku, ili da ćete se reinkarnirat u pticu, vuka, lava...jel bi promjenili način života? Pretpostavljam da ne bi. Osim možda, da se stvarno prepadnete Pakla pa odlučite krenut svaku nedjelju na ispovijed.... al u principu, mislim da bi sve ostalo kao i do sad. Zašto se onda toliko zamaramo tim „što nakon smrti“? Već neko vrijeme vjerujem da nakon smrti ne postoji niš. Da nećemo završiti puno drugačije od uvenulog cvijeta ili trule kruške. Već sam pričao da mi teorija s Rajem nije logična; di bi svi stali, a i ak napustimo tijela, kako bismo se raspoznavali? A i što je s biljkama i životinjama? Nije pravedno ni da smo privilegirani u odnosu na njih. Možda nemaju razum, ali i psi i mačke mogu voljeti i osjećati. Zašto nam se onda i oni ne bi pridružili u Raju? No, nisam htio o tome....opet sam zapeo na svojoj materijalnoj logici. Poanta je da ne bi živjeli ništa drugačije da znamo što nas čeka. Sve bi više-manje ostalo isto. Po meni je smisao života, ako ga uopće i ima, prilično banalan i jednostavan; nastavit vrstu i pri tome iskoristit tu priliku da se malo posunčaš, okupaš, nasmiješ, zapjevaš, igraš 'Čovječe ne ljuti se'.... i zato je i bolje da nam je svrha života nedokučiva jer bi se možda razočarali (ja ne).... Al sigurno smisao života nije provesti cijeli život tragajući za smislom života. Ne razumijem ni zašto nam je toliko bitno kako je život nastao? Jel bitno dal nas je Bog stvorio zdrave i gotove ili smo nastali od majmuna i sl.? Foru da je život nastao u vodi i onda nekim čudom prešao na kopno, ne pušim. Prije ću povjerovat u biblijsku teoriju. Al kaj bi onda toliki znanstvenici radili? Nemreš reć čovjeku da nam je tak svejedno jel su dinosauri postojali ili nisu i da nas je tak briga za te fosile i sl., i da to čemu je on posvetio cijeli život, nema nikakve svrhe, i da mu je bolje da si nađe ženu i s njom radi djecu i plače na romantične komedije, neg da po cijele dana iskopava nalazišta na kraju svijeta i proučava kornjače na Galapagosu. Moje mišljenje je da mi od te znanosti nemamo nikakve koristi, i da nam ne bi ništa lošije bilo i bez svih tih znanstvenih otkrića. Ljudi umiru isto danas kao i nekad. Od gladi se umire isto kao i prije. Prije se umiralo od kuge, upale pluća, danas smo „uznapredovali“ pa imamo rak, sidu. Dobro, medicina nam je produljila vijek života, i zahvaljujući lijekovima ne bojimo se da ćemo nakon par kašlja završiti kao jadni Nemeček. Ali i to smanjenje smrtnosti smo nadokladili evolucijom mača, koplja i katapulta u pištolj, pušku i bombu, pa više ne moramo svakog pikat posebno, neg jednim rafalom nadoknadimo i ono kaj su prije „riješile“ boginje ili neka druga pošast.... No, mi ćemo i dalje istraživat i nać lijek za rak i AIDS, al onda ćemo taman otkrit novi planet i poslat tam svemirski brod pa će se kapetan Kirk spetljat s nekom njihovom ministricom vanjskih poslova i donijet nam opet neku novu pošast koja će ravnopravno zamijenit ove sadašnje.... Al kaj sad, ne obrađujemo više svi po cijele dane polja i ne brinemo se da nećemo sutra imat kaj za jesti pa imamo vremena za gluposti.... pa zašto ne bi usput otkrili jel ima života na Marsu i sl.... Inače, ja vjerujem da na Marsu ima života, samo kaj su Marsijanci nevidljivi i neopipljivi pa ih zato ne vidimo. Po meni su oni nešto što bi mi nazvali duhovima. Ovdje negdje moje misli završavaju. Nisam baš siguran da sam nešto pametno zaključio....nekakav zaključak je da smisla života nema, a ako ga i ima, bolje je ne znati ga. A svakako je najgluplje trošiti vrijeme razmišljajući o tome, kad tak i tak nećemo niš saznati dok ne umremo....ako ćemo i tada biti nekaj pametniji.....hm.... a i ja sam isto kontradiktoran; tvrdim kak ne trebamo na to trošit vrijeme, a napišem cijeli post o tome....al to je i zato kaj ste me zadnji put optužili da se opterećujem glupostima (inače, vele da infinitiva glagola „velim, veliš, ...“ nema, ali je nekoć postojao i glasio onako kako sam i pretpostavio pa mi je zvučalo glupo – „veljeti“, što je uz pomoć 'Anića' otprilike i potvrdio jedan od mojih dragih visokoplasiranih komentatora), pa evo vam sad malo „pametnijih“ egzistencijalnih tema! A i sinoć me na razmišljanja potaknula Tra(TRA)tin(TIN)chi(CHI)ca svojim postom pa nisam mogao zaspati sat vremena od svih tih monumentalnih otkrića koja mi ovako 'crno na bijelo' i ne djeluju tako monumentalno.... ;))) Naknadno nadodane neke nove spoznaje Još sam malo razmišljao o ovoj temi. Svećenik je baš ove nedjelje taman nakon objave ovog posta na misi ispričao vrlo zanimljivu priču (nije valjda da me župnik redovito čita!?!? moram pripazit na rječnik!). Ne sjećam se cijele priče (pogotovo početka) jer mi i na misi (kao i na operi) često odlutaju misli, al uglavnom, radilo se o, mislim, sv. Filipu N. (ne sjećam se točno "nadimka") kojeg su pozvali da proba nekog oživjeti. Oživljavanje je i uspjelo, no oživljenik je pitao: "Zašto ste me pozvali natrag? Tamo sam bio s mamom i sestricom...", i ponovno zaspao, ali ovaj put zauvijek. Svećenik je rekao kako nam i Bog svako-tolko ipak malo da do znanja što nas čeka nakon smrti. Ja sam ipak malo skeptičan prema toj interpretaciji i skloniji sam misliti da se radilo o kakvom snu (u komi npr.), nego o vjerodostojnom dokazu života nakon smrti. No, još malo razmišljajući, uvidio sam da je moja teorija da nakon smrti nema ničeg prilično dosadna. Razmišljanjima je pridonio i simpatičan film "Srce i duše" ("Heart and Souls") čiji glavni junaci nakon svoje smrti moraju jednim potezom zaokružiti svoj život i dati mu smisao prije nego dođe autobus po njih koji će ih odvesti "gore". Tada sam se sjetio i anđela Lawrence-a iz "Divnog života", filma po kojem je ovaj blog i dobio ime, i zaključio da filmska ideja s anđelima, Rajem i Čistilištem (Pakao mi se i ne sviđa toliko) nije uopće loša i da je prihvaćam. Stoga, od sada je službeno stajalište Junac.blog.hr-a da svaki put kad anđeo dobije krila, neki zvončić zazvoni. P.S. očito da simpatični filmovi imaju veliki utjecaj na mene. Upravo sam pogledao "George iz džungle" i sad mi se jedu banane, viješa po lijanama, a ni kovrčava plavuša u kućici na drvetu ne bi bila na odmet.... |
